Amir Šečić: Juli me podsjeća gdje sam se rodio i šta sam izgubio

Amir Sečić rođen je 10.11.1995.godine u Tuzli.
Sin Ibrahima Sečića koji je ubijen u srebreničkom genocidu 1995 godine. Kada je imao tri dana, njegova majka ga ostavlja u Domu za nezbrinutu djecu. Mlad preživljava tešku životnu sudbinu. O teškim danima, životu, Srebrenici, porodici govori za naš portal.

Tvoja životna priča je poznata javnosti. U srebreničkom genocidu izgubio si babu.Odrastao si u domu. Bolna istina koja se svake godine, svakoga bajrama, svakoga rođendana budi uspomene i suze u očima. Ponovo je juli, Srebrenica, kolektivna dženaza. Šta donosi novi juli?

Rođen sam u bolnici “Gradina” u Tuzli. Mjestu gdje bebe počinju život. Ja ću upoznati strahote ovoga života. Nakon što me je majka ostavila kada sam imao tri dana u Domu za nezbrinutu djecu u Tuzli, kreće moj život ,zapravo, upoznavanje vlastitog života. Sudbina jula mene prati cijelog života. Svaki novi juli mi govori gdje sam se rodio, šta sam preživio i šta izgubio

Dom je brojao tristotinjak dječaka i djevojčica koju su dijelili istu sudbinu. U Domu je upoznao šta je život.

” Šta sam imao i izgubio, život koji nije bas lagan i da sam se rodio u vrijeme kada su se mnoga srca ponovo oživljavala.Sve to sam vidio i naučio u Domu. U Domu sam upoznao sta je život i sta su donijeli gubitci u ratu.Dom u Tuzli je brojao 300 ljudi i svi smo bili iz Srebrenice. Neko beba ,a neko već dijete od tri godine i starije. Svi smo izgubili nekoga . Neko sve, a neko malo. Svima nama je to malo veliko , a ono veliko najveće . Osjetili smo i danas osjećamo strahote rata . Ne ponovilo se.

Njegova najveća rana je što nije bio na dženazi svoga babe. Plašila se da ponovo ne osjeti bol. A nisu se pitali: da li je njegov bol prestao?

“Nisam bio na dženazi babi Ibrahimu.
Odgaljatelji su rekli da ne bi prolazio ono sto sam već prolazio – bolno je to! Jačanje mentalnog sklopa i emocije su teške bitke koje čovjek mora trenirati sebe da bih ojačalo, a ovakve situacije i jesi da čovjek stasa i ojača. Možda su pogriješili ,a možda ne . Kažem, sve što je bilo, biti će opet na jednom mjestu u “MC Potočari” tu dolazim i dolaziti ću dok sam živ . Znam gdje je ukopan i gdje mu je smiraj.

Iako je prošao tešku sudbinu. Opet je upoznao lijepu stranu života. Oženio se i uskoro, ako Bog da, postaje otac. U braku i tituli
roditelja, ponašao je, kako kaže, dodatnu snagu i želju za životom.

“Oženio sam se prošle godine i na putuje je moje dijete . Tu sam pronašao snagu i želju za životom i pored toga što život donosi razna iskušenje ,ali život i jeste iskušenje, pogotovo čovjeku koji vjeruje . Mislim da je došlo vrijeme da se okrenem onome što dolazi, jer svakako prošlost hoda za mnom htio to ili ne.

Napisao si dvije knjige sjećanja i opomene.Knjige koje su istina i koje su tražene.Da li se dovoljno sjećamo Srebrenice?

“Napisao sam dvije knjige kao sjećanje moje dane u djetinjstvu i dane kroz koje sam prolazio kao dijete; bol i patnju, ponekad i očaj, ali to je za mene junaštvo, a ne očaj . Napisao sam da se mogu sjetiti sebe kao časnog vojnika koji se bori da opstane i zahvali Bogu sto mi je dao život, a onda i snagu za sve što dolazi .

Mladima je poručio da oni sami sebi budu inspiracija. Da život provedu u borbi za bolju verziju sebe.Allah je Milostiv, On daje nagradu za trud.

” Dokažite dušmanima svojim i onima koji nisu, onima koji još ne vjeruju u vas, da možete uspjeti. Kada vas uspjeh obasipa i prođe pored vas i njih, da znate, vaš osmjeh će biti mnogo veliki, a njihov pogled prema vama u čudu . Neka vaša snaga bude inspiracija samo vama, a Allah će dati snagu vama i vašim . Jer vjera u Boga snaga je za sve.
Za portal Busovacki.ba Semir Krnjić