30 Novembra, 2022

Busovacki.ba

Busovacki.ba – NAŠA BUSOVAČA!

Ko je Meliha iz Bugojna u novoj knjizi Semira Krnjića?

Autor: Semir Krnjić

Semir Krnjić, dvadesetčetverogodišnji Travničanin, uspio je napraviti savršen spoj dviju profesija: ugostiteljstva i pjesništva. Izdao je dvije knjige, a motivacije za dalji rad mu ne manjka.

Ovaj čovjek je dokaz kako u Bosni i Hercegovini i dalje postoje oni koji su voljni dati svoj doprinos razvoju književnosti. Poezija možda ne donosi mnogo novca, ali značajno obogaćuje ljudske duše. U nastavku pogledajte ko je Meliha iz Bugojna u novoj knjizi Semira.

Ponovo je šesti decembar. Neke uspomene na današnji dan, stežu grudi. Neko je
rekao kada bi se bol za nekim, i ljubav za nekim mjerili, bila bi ista težina. Ja bih
opet uzeo potok ljubavi, nego kapljice bol – lakši je teret. Ustajem, pokraj moga
kreveta je polica sa knjigama. Na toj polici je jedan rokovnik, koji sam mislio
čuvati zauvijek. Ali, zadnjih dana me nešto tjera da to objavim, da podijelim to
sreće što sam imao. Možda se neko pronađe, a možda i do nje dođe.
Zbog nje, svaki moj decembar je pun svakodnevnog slušanja pjesme “Trag u
beskrajuˮ. To mi je zadnja njena poruka. Prošle su već tri godine od našeg
susreta . Ne znam gdje si. Ne znam gdje lutaš. Ne znam gdje se nalaziš. Možda
naša tri susreta i plan za četvrti bude prvi i zadnji put da se nekom radujem.
Suza iskrena pada, neka se tinta topi, i srce tako. Nikada ne zna, kako će da
preživi decembar.

Zato sam ovo zapisao, neka ostane trag, da se jedan mladić
zaljubio na prvi pogled. I da je cijeli život čekao na nju. Ipak se neke patnje
vole.
Miris čaja od šumskog voća sa medom budi mi srce i dušu, stisnem zube. Dok
usne pokušavaju da osjete, ono što su osjetile jedne zime u Bugojnu.

Bugojno

Znaš kakva je slika Bugojna, kada sam smogao snage i otišao u martu?

Evo reći ću ti:
MRAK!
CRNA NOĆ!
Zato, ako nekada budeš čitala ovu knjigu, nadam se da ćeš biti sretna i da ti neće sreću pokvariti. Ali, ako se javi neka tuga, bol i suosjećanje, molim Boga da ti nikada knjiga ne dođe u ruke.
Svaka pomisao na ljubav i trag, vodio je tebi i malom švicarskom gradu…
“Pismo, di li je kraj
Ovo more bez dna
Ženo, razmakni sve
Sive koprene sna
Budi opet moj dom
Što sad pust je i sam”, Oliver Dragojević (Prvi susret)
Petak je, decembarska noć. Snijeg je prekrio sve, moj prijatelj me pozvao na druženje u Donji Vakuf. Šesti decembar na kalendaru, uskoro će kraj, i on ide u godinu staru. Nisam ljubitelj noćnih izlazaka, možda je prvi put, da sam na prvi
poziv rekao: “Da, može!ˮ
Naišao sam po Anesa u Travnik i krenuli smo preko Komara u Donji Vakuf, tamo je nastupao naš prijatelj Dželal. Neki od noćnih klubova, diskoteka, ne znam ime – tu smo se našli. Već ranije sam pisao sa jednom djevojkom, jedna u nizu u tom trenu je bila, a za dva trena bila je cijeli svijet. Porukama mi je dokazala da nije uobičajna , nego neko ko život shvaća ozbiljno, a i ljubav i sve ostalo. Dvoumio sam se, da li da nastavimo pisati, ili da odustanem. U tim sam godinama kada mi upoznavanja i pisanja preko društvenih mreža nisu interesantna. Samo oči u oči.


Našli smo se na ulazu u diskoteku, stol je već bio rezervisan. Prvi put dobivam neko rumenilo, neki stid, neki strah. Ona. Da li me sudbina malo trza i srce priprema za pravu? Ne znam. Samo znam da sam u njoj našao pravu.
Pogled oči u oči, prvi put, u onom dimu i masi. Želio sam zadržati taj tren, molio sam Boga da ne trepne, jer… Vidio sam u očima nešto, što ne znam da li ću više ikada vidjeti. Vidio sam sreću, ljubav, pažnju sve u jednoj ženi. Vidio sam pravu ženu.Vidio sam ljubav života. Isplanirao sam sve, kao prvi put kad se zaljubiš, u pet minuta moje mašte, mi smo se zaljubili, poljubili, vjenčali, djecu imali i ostarili. A u šeszdesetim je bila savršena.
Znaš li da se duše u ezelu sreću? Možda je to odgovor na pitanje, koje noćas sam sebi postavljam. Na prvi pogled otvori dušu, ispod kišnog neba dok decembarski vjetrovi pušu. Ne brini, nadam se dobrom, koliko još decembarskih
noći ću provesti sa tobom? Nadam se bezbroj!

…….

Kupio sam ružu, crvenu ružu. Pomislih: “Ružo , mnogo si lijepa, moja je Meliha, još ljepša.ˮ Došla je tačno na vrijeme. Volim tačnost.
Duga smeđa kosa, osmijeh kao crta, lice milo, kaputić smeđe boje. Ne mislite da opisujem san, opisujem moju sreću, moju Melihu.
Zagrlila me je, kao dijete svoga plišanog medu, davajući znak, da ga ne da nikome. Svratili smo na čaj u jedan kafić. Čaj od šumskog voća, to je pila. Kako lijepo miriše zima, kada nisi sam.

Ovo je za tebe! – rekla je.

Nisi trebala. – rekao sam.

Jesam, izvoli.

Hvala ti.

Nema na čemu!

Ovo je za tebe!

Jaoo! Nisi morao!

Morao, morao! Rek’o sam onoj teti što radi u cvjećari, da mi pokaže najljepši cvijet, a ona pokaza ružu. Ja joj tada kažem: -U Bugojnu postoji mnogo ljepši cvijet, ja mu sada idem u susret.
Ustala je i zagrlila me, odgovor je jasan.

O čemu ti pišeš? – upitala je.

O svemu. – rekao sam.

Možeš li mi pokazati, ako nije tajna? – upitala je.

Može, imam nekoliko spremljenih na mobitel. Pogledaj.

Autor: Semir Krnjić

Knjigu možete poručiti na broj 060-317-1131 ili putem facebook stranice Semir Krnjić-tekstovi.