29 Februara, 2024

Busovacki.ba

Objektivno i na vrijeme!

Online nasilje nije sloboda govora

Sloboda govora nije i nadam se da nikad neće biti ugrožavanje i nipodaštavanje druge osobe, navodi u autorskom tekstu za Portal Analitiku, Nikolina Pavićević, poznata po svom profilu @kriticki na Instagramu.

Tekst je realizovan u okviru zajedničkog projekta NVO Dobar život i Regionalnog programa “Primjena zakona, mijenjanje stavova”– koji finansira Evropska unija, a sprovodi UN Women.

Mehanizam da čitam komentare drugih ljudi ispod objava, snimaka ili intervjua – imam odavno. Razlog za to je jednostavan – mnogo volim da analiziram, a komentare gledam kao neku raspoloživu statistiku u uvid javnog mnijenja: šta ljudi misle o trenutnim temama, kako reaguju na rodno zasnovano nasilje, da li su svjesni nezadovoljavujećeg obrazovnog sistema… Zapravo, jedino mjesto gdje ponekad ,,posustanem“ da ulazim i listam komenatare je moj profil Kritički.

I dalje pričamo o svjedočenjima regionalnih javnih ličnosti u poslednjim mjesecima o silovanjima i zlostavljanjima. Sa svakim novim svjedočenjem, osjećam kao da se dodala još jedna cigla u popločavanju puta za sve one djevojke koje nemaju platformu ili sigurnu sredinu gdje mogu potražiti pomoć. Snaga koja žrtvama treba da izađu sa ovim pričama, u mizoginom društvu, je skoro pa neshvatljiva za nas – ma koliko ih podržavali i bodrili. A slabost onih kojima je prva asocijacija na te priče neki seksistički, pogrdni naziv za žene, psovka, misao ,,A šta si dosad čekala“ ili ,,Mora da ti se svidjelo“ je ono od čega pocrvenim i zavrti mi se u glavi. U tim trenucima, želim da vjerujem i da se nadam da ni Milena, ni Danijela, ni bilo koja djevojka koja je izašla sa ovakom pričom neće čitati te poruke i komentare. Zvuči nerealno, znam. Ali ukoliko ja dok čitam te komentare osjećam bijes, ljutnju, knedlu u grlu, tugu zbog djevojaka koje će takvi komentari natjerati da ne prijavi, kako li je onda njima?

Rekoh gore da jedino malo posustanem kada treba da čitam svoje komentare. Nekad jer nemam vremena – uglavnom vrijeme koje sam prije koristila za zabavu na društvenim mrežama, sad ga koristim da revnosno objavljujem sadržaj. A nekad iz straha šta ću tamo pročitati. Koliko god da slušamo ,,ne treba da nas zanima šta drugi misle“, nije svejedno biti izložen mržnji i ljudima koji žele da uz par riječi diskvalifikuju i omalovaže sav tvoj rad i trud – koji je uglavnom mnogo naporniji nego što se čini. Još je gore vidjeti da ima onih koji se slažu sa tim, a onda nakon toga slijedi misao – šta će misliti moji pratioci kad ovo pročitaju: da li će ih obeshrabriti, da li će pomisliti da ne treba da se bore, da li će se razočarati, i kako da ih zaštitim od toga…

Sjećam se prvog puta kad sam dobila prijeteću poruku na Kritički. To nije bila jedna ili dvije rečenice, već duga poruka puna riječi mržnje i uvreda. Problem nastaje kada drugi ljudi kažu – pa dobro, to je njegovo/njeno mišljenje. Ne, to nije mišljenje, već online nasilje. 

Jer kada su javni, te komentare ne čitam samo ja – čita ih moja majka i moja sestra, djevojka koja živi u nasilnoj porodici, momak koji ima strah da se out-uje, djevojčica koja radoznalo ulazi na profil, kako bi čitala o temi koju je obavezno obrazovanje preskočilo. Tako da digitalno nasilje ne utiče samo na pojedinca, ni na njegove bližnje, već na sve one koji su u online prostoru izloženi takvom sadržaju.

Pamtim koliko sam se razočarala kad sam naučila da zakon za online nasilje ne postoji – ni kod nas, a ni u većini zemalja širom svijeta. Uglavnom se ono vodi kao ostale vrste nasilja, iako je specifično i primjenjivo u online prostoru koji je teško kontrolisati.

A od digitalnog nasilja niko nije zaštićen. Trenutno pišem diplomski rad na temu ,,Mediji i izvještavanje o političarkama“. Moju hipotezu, da se mediji fokusiraju na izgled i privatni život političarki, a kad su u pitanju političari fokusiraju se na relevantnija pitanja vezana za društvo i državu – sam dokazala brzo. Razočaravajuće je, ali ne i iznenađujuće. Ali ni tu, političarke nisu pošteđene od javnosti. Naime, žene su češće od muškaraca žrtve teških oblika sajber nasilja i uticaj istog na njihov život je nerijetko traumatičan. Pa su tako političarke izložene mržnji, seksističkim kampanjama protiv njih, degutantnim ilustracijama, mizoginiji, osuđivanju, seksualizaciji – što uglavnom njihove muške kolege ne prolaze. 

Sloboda govora nije i nadam se da nikad neće biti ugrožavanje i nipodaštavanje druge osobe. Ona prestaje kada dobrobit, mentalno zdravlje i sigurnost druge osobe dođe u pitanje. Ne budite nasilnici pod lažnim okriljem slobode govora – uz malo empatije i emocionalne inteligencije, možemo mnogo bolje.

Tekst je realizovan u okviru zajedničkog projekta NVO Dobar život i Regionalnog programa “Primjena zakona, mijenjanje stavova”– koji finansira Evropska unija, a sprovodi UN Women

Logotip-UNDP

Preuzeto: portalanalitika.me