Na današnji dan se navršava 107. godišnjica smrti Muse Ćazima Ćatića

107. godišnjica smrti Muse Ćazima Ćatića: Naša istinska veličina i gromada od čovjeka

Svaka Muse Ćazima Ćatića pjesma ili prijevod, ili običan njegov razgovor sa drugima je znak i dokaz da je on umro nad svakim svojim stihom ili riječju

Dana 6. aprila 2022. godine navršava se 107 godina od smrti bosanskohercegovačkog pjesnika Muse Ćazima Ćatića, a tim povodom oglasilo se kulturno udruženje “Musa Ćazim Ćazić” Odžak/München.

– Dragi Musa, ova Zlatna plaketa koju ti naše Udruženje dodjeljuje posthumno, samo je mali znak naše ljubavi prema tvome djelu, naše obaveze da trajno čuvamo tvoju riječ i tvoj amanet Bosni, bosanskom jeziku i umjetnosti uopće, jer mi ostajemo u vijeke vjekov tvoji dužnici i oni koji tvoju riječ nose u svome srcu kao zastavu i zalog budućim vremenima i novim generacijama.

Svaka Muse Ćazima Ćatića pjesma ili prijevod, ili običan njegov razgovor sa drugima je znak i dokaz da je on umro nad svakim svojim stihom ili riječju sa kojima se ujedinio i ostao u njemu za sva vremena i sve ljude koji imaju potrebu i žudnju da zavire u pjesnikovu dušu – Musa to govori nama i poručuje da nije umro i da će živjeti dok ga čitamo i mislimo o njemu sve dok postoji Bosna i bosanski jezik, poručili su iz udruženja.

O PJESNIKU

Rođen je u prelijepom bosanskom gradu Odžaku na sjeveru Bosne u kojem je živio do svoje četrnaeste godine (do smrti oca Hasana, zemljoposjednika), kada se preselio u Tešanj sa majkom Azizom i sestrom Hasnom, gdje je upoznao neke ljude koji će odigrati tako značajnu ulogu u njegovom pjesničkom životu. Oni su Mesud Mahmud Smailbegović, muderis u tešanjskoj Medresi, Adem-aga Mešić, književnik i Aiša Pobrić. Školovao se u Šerijatsko-sudačkoj školi u Sarajevu, u srednjoj građanskoj školi “Numunci terekkiji” u Istanbulu, i na Pravnom fakultetu u Zagrebu.

Strogoću i propise nikako nije trpio, makar ga to koštalo, a koštalo ga je uvijek, kao i svakog drugog velikog pjesnika. Kažu da mu je često bilo dosadno slušati neke profesore, jer je sam znao više od njih, i naravno, mnogo više od svojih vršnjaka sa kojima je sjedio u zajedničkoj klupi, ali je bio simpatičan i drag i učenicima, i profesorima, i vojnicima, i oficirima (dok je služio vojsku), jer je uvijek bio prijateljski raspoložen, spreman na šalu i, veoma često, znao bi sve prisutne obradovati nekom izuzetnom sevdalinkom koju bi on pjevao kao pravi virtuoz.

Objavljuje u časopisima Bosanska vila, u Obzoru, u Muslimanskoj slozi, u Sarajevskom listu, u Bošnjaku, u Beharu, u Biseru, u Vijencu, u Mladoj Hrvatskoj, u Domaćem ognjištu, u Pobratimu, u Sijelu, u Hrvatskoj smotri, u kalendarima Gajreta, i mnogim drugim, a veoma često pod veoma maštovitim i neobičnim pseudonimima.

1908. godine, kao već poznati i ugledni književnik, preuzima uredništvo “Behara”, a u januaru 1913. na poziv Bekira Kalajdžića dolazi u Mostar, gdje preuzima uredništvo “Bisera” i Muslimanske biblioteke. U njemu će provesti godinu i po, i bivši potpuno zreo kao stvaralac, do regrutovanja u Austro-ugarsku vojsku, ostvaruje svoja najvažnija djela. U to će vrijeme učiniti više negoli u cijelom svom životu do toga i poslije toga vremena.

Za vrijeme njegovog života (1914.) objavljena je samo jedna zbirka njegovih pjesama pod naslovom “Pjesme” u izdanju Muslimanske biblioteke (vlasnika Bekira Muhameda Kalajdžića).

Naša istinska veličina Ćazim Ćatić, gromada od čovjeka i pjesnika, svakako zaslužuje mnogo više naše pažnje i drugačijeg valoriziranja njegovog sveukupnog književnog djela od onoga koje smo mu do sada poklanjali i ustupali od osnovne škole do fakulteta i, čak, u javnom prostoru čitavog jednog naroda i jedne zemlje – Bosne.

– Duboko smo ubijeđeni da je Musa, kao pjesnik, sve što je radio, činio isključivo samo sa jednim ciljem – da iza sebe ostavi respektabilno djelo, ono djelo koje će drugima, pa i onima koji pišu i stihuju, biti mjera i ugled, znak i primjer kako se pjesmom, prijevodom, esejem, crticom, uvijek i na svakom mjestu, knjigom, bori za svoju zemlju i svoj jezik, svoju tradiciju i svoju istinsku i pravu kulturu, poručuju Husein Huska i Nevzeta Ismailović.