Delić žito melje na vodenici iz osmanskog doba

Sve zastupljeniji zdraviji životni stilovi i vraćanje upotrebi namirnica prirodnog porijekla nametnula je posao vodeničarima koji prave brašno po tradicionalnoj metodi. Među njima je i Anđelko Delić koji žito melje na jednoj od najstarijih vodenica u BiH, a ona datira iz Osmanskog doba.

U podnožju Majevice, na sredini rijeke Janje, smještena je vodenica koja potiče još iz osmanskog doba. Njome danas upravlja 67-godšnji Anđelko Delić, kao pripadnik četvrte generacije vodeničara u svojoj porodici.

Delić kaže da je ova vodenica pretrpjela nekoliko poplava, ratova i ostalih nedaća, ali su je njeni vlasnici uvijek ponovo uzdizali, ne dozvolivši da se prekine višestoljetna tradicija proizvodnje brašna u Priboju.

“Ovdje se historija ponavlja jer se na svakih 100 godina dogodi poplava koja nanese štetu vodenici. Između ostalog, jedna je zadesila 1914., a zatim i 2014. kada sam je obnovio s ciljem očuvanja tradicije, ali i da okolina u kojoj živim ima kvalitetno brašno, odnosno da narod ima gdje mljeti žito. Zadovoljan sam poslom, ljudi su skloni kukanju, ali ja ne želim biti takav. Od ovoga se može solidno živjeti, obogatiti se sigurno nećete, ali isto tako nećete biti ni praznog stomaka”, kaže Delić.

Ovaj radišni Pribojčanin pun je priča i doživljaja, a sve ih je nakupio upravo uz vodenicu. Prisjećajući se svojih dječačkih dana, ističe da su najbolje igre bile upravo pored vodenice, hvatali su se rakovi i ribe, ali i pomagalo očevima u poslu. Kaže i da se današnja vodenica ne razlikuje od one iz njegovog djetinjstva.

“Vodenica je zapravo najstariji mehanizam koji melje brašno zahvaljujući riječnoj vodi. Ona je sastavljena od brane, jaza, ustave, badnjeva, kotorače, radnog kola, vretena, donjeg i gornjeg kamena, koša, brašnjaka i čeketala”, pojašnjava nam vodeničar, čija vodenica u jednom satu proizvede do deset kilograma brašna.

Nadovezuje se da je brašno zapravo najlakše samljeti, jer prije toga treba njivu uzorati, podrljati, zasijati, okopati, odnjegovati do jeseni kada slijedi branje prinosa, a zatim žitarice, u ovom slučaju kukuruz adekvatno uskladištiti u koševe za sušenje te na proljeće se posvetiti krunjenju nakon kojeg slijedi proizvodnja brašna.

“Mljevenje je jedno malo znanje ili umijeće. Ako se kamen dobro podesi i ako se adekvatno naštima brzina okretanja, onda će i brašno biti lijepo. Svu onu muku, rad i trud vodenica na kraju može uništiti ukoliko se adekvatno ne postupa. Nemam običaj upropastiti brašno jer sam kao dijete naučio to lijepo raditi i mljeti. Ljudi imaju povjerenje i ne bi ga trebalo izgubiti, jer ako ga izgubiš, ono se nikad više neće vratiti”, pojašnjava nam Delić.

Tajna kvalitetnog brašna

Delićeva vodenica nikada ne prestaje s radom. U pogonu je svih 365 dana i noći u godini, zbog čega je i jedinstvena u regiji naše zemlje u kojoj se nalazi. Naš sagovornik u njoj melje kukuruz, pšenicu, ječam i raž koje je zasijao na svojim parcelama, ali i heljdu koju kupuje.

“Tajna kvalitetno samljevenog brašna je u broju obrtaja kamena. Vodenica ga ne melje brzo, kako ne bi izgorjelo, a kod električnih pogona ljudima je žao trošiti mnogo struje te ga podese na brzo mljevenje i tada dolazi do spaljivanja. To vam je isto kao i kada momak ašikuje s djevojkom. Ako požuri nema od ljubavi ništa, ali kada oko nje djeluje polako i pažljiv je, onda od ljubavi i bude nešto. Tako vam je i sa brašnom i hljebom”, kaže nam Delić kroz smijeh.

Žubor vode i zvuci mlina djeluju opuštajuće na osobe koje se nalaze u neposrednoj blizini, pa i ne čudi da su vodenice bile poseban izvor inspiracije za brojne pisce i pjesnike.

Iako su se u određenom periodu ljudi odmaknuli od vodenice zbog masovnog konzumiranja bijelog industrijskog brašna, Delić kaže da je ipak svijest ponovo proradila.

“Nauka je ljude spustila na zemlju, počeli su razmišljati o vrsti ishrane, posebno hljeba. Zbog toga posljednjih nekoliko godina cijene integralni hljeb i domaću prohu. Sve ono što se samelje u vodenici danas masovno koriste u svojoj ishrani. Na stolu možete imati čitavo gastronomsko bogatstvo, ali bez kvalitetnog hljeba trpeza je pusta”, smatra sagovornik portala Klix.ba.

Razlike u hljebu

Paralelu između domaćeg, odnosno brašna samljevenog u vodenici i onoga iz industrijske proizvodnje, vodeničar navodi da je teško napraviti. Naglašava da je hljeb pripremljen od brašna iz vodenice drugačijeg ukusa i strukture jer ne sadrži gluten, niti se u pripremi koristi kvasac, a vizualno je i primamljiviji za oko.

“Ovakav hljeb karakteriše i duži rok trajanja jer se nakon pečenja može jesti do pet dana, dok to nije slučaj kod bijelog hljeba pripremljenog od industrijskog brašna. Također, brašno u vodenici je kvalitetnije jer poboljšava varenje hrane, tako da je probavni trakt rasterećeniji. Malu djecu treba naviknuti na konzumiranje integralnog, odnosno brašna iz vodenice, jer ukoliko godinama u sebe unosite hljeb koji u potpunosti nije pripremljen od kvalitetnog brašna, nemojte očekivati da će vaše zdravlje biti stabilno i jako”, savjetuje Delić.

Prema predanjima starih vodeničara, na prostoru naše zemlje 1923. godine egzistiralo je 9.628 vodenica, međutim, danas ih je ostalo okvirno 15. Predstavljaju bogatstvo naše kulturne baštine, koje se u određenim dijelovima Bosne i Hercegovine i dalje pomno njeguje.

S povlačenjem Anđelka, vodeničko kolo neće prestati s radom, jer će njegovi nasljednici, koji mu i danas pomažu u obavljanju svih poslova, nastaviti mljeti žito, održavajući u životu tradiciju prirodne proizvodnje brašna po kojoj su Delići nadaleko poznati.

_{Izvor: Klix.ba}