30 Novembra, 2022

Busovacki.ba

Busovacki.ba – NAŠA BUSOVAČA!

Zilka Spahić-Šiljak: Muške elite se plaše promjene

Kakav je položaj žene u religiji? Ima li kraja diskriminaciji i isključivanju? Jesmo li spremni za reformu obrazovnog sistema? Koji je bolji put? O slobodi i odgovornosti, miru i pomirenju, u intervjuu N1 na 1 govori islamska teologinja i feministkinja, istraživačica na Stanford Univerzitetu, Zilka Spahić Šiljak.

Već više od dva desetljeća predano, odgovorno i aktivno djelujete u okviru nevladinog sektora, ali evo dugi niz godina i u akademskoj zajednici. Započnimo razgovor u duhu vašeg feminističkog angažmana: koliko smo duboko u patrijarhatu i kako mu se suprotstaviti?

Mislim da je naše društvo, ali i društvo u cjelini – kako zapadna, tako i istočna, duboko u patrijarhatu i da je patrijarhat dominantni oblik kontrole žena. To traje već stoljećima i naravno, vrlo je teško pronaći adekvatne strategije za suprotstavljanje patrijarhalnim obrascima ponašanja. Međutim, vrlo je važno osvijestiti koje su posljedice, šta gube i žene i muškarci u jednom takvom sistemu, i šta se dobiva ako se omogući ravnopravno učešće žena i muškaraca. Da bi se izašlo iz dominantno patrijarhalnih obrazaca ponašanja i življenja potrebno je graditi jednu novu osnovu, novi sistem koji će u središte svojih politika i akcija staviti rodnu perspektivu. Odnosno, koji će staviti potrebe i žena i muškaraca, ali i drugih marginalnih grupa da se svi glasovi čuju, da sve perspektive budu jednako validne i da, naravno, svi doprinosimo zajednici i društvu u kojem živimo.

Trend kojeg prate mnoge žene i muškarci, a koji se tiče svojevrsnog distanciranja od identifikacije s feminizmom je – rekao bih – veoma prisutan, uzmemo li u obzir činjenicu da je ljudima danas dostupnije obrazovanje o ovim temama nego ranije. Zašto je to tako?

Distanciranje od feminizma nije samo imanentno našem društvu. Nalazimo to i u naprednim, zapadnim društvima. To je zbog toga što se feminizam razumijeva u formi radikalizma i da je feminizam nešto što je upereno protiv muškaraca, odnosno da implicira nešto radikalno i zahtjev žena da budu u boljoj poziciji. To nije tačno. Feminizam je ideja, pokret, a kasnije i znanost koja zahtjeva da muškarci i žene imaju jednaka prava, mogućnosti i da zajedno grade društvo u kojem djeluju. Žene u principu bježe od feminističkog identiteta, kao i muškarci, zato što ne žele biti povezani s nečim što implicira radikalizam. I da bi izbjegli da se stalno pravdaju, onda naprave odmak. Možemo napraviti usporedbu s muslimanima danas: danas se muslimani uglavnom poistovjećuju sa teroristima, što je nonsens. Naravno, dovode ljude u poziciju da se stalno opravdavaju. Isto tako se feministi i feministici dovode u poziciju da oni moraju da pravdaju svoj zahtjev za ravnopravnošću i da bi ljudi to izbjegli pribjegavaju drugim strategijama. To je naravno razumljivo za jedan broj žena jer one shvaćaju koliko je bilo teško izboriti se za prava koja imaju i koliko ih je teško održati, pa da bi možda održali ono što imaju nastoje ne provocirati. Međutim, pravih i istinskih promjena nema ako ne provociramo, ako ne propitujemo, ako ne tražimo prava – ne samo za sebe, nego za sve oko nas.

Islamski feminizam i općenito feministička teologija predstavljaju na neki način okvir unutar kojeg ste zaista napisali niz važnih naučnih i istraživačkih studija. Na tragu toga je i moje naredno pitanje: zašto na ovdašnjim teološkim fakultetima nema osobite zainteresiranosti za feminističku teologiju i, primjerice, ponovljeno čitanje svetih tekstova iz, primjerice, ženske perspektive kako to čini Amina Wadud? Da li je i ovdje riječ o diskriminatornim praksama žena?

Naravno. Diskriminatorne prakse ne zaobilaze vjerske zajednice, institucije, a ni vjernike općenito. Islamski feminizam ili bilo koji religijski feminizam predstavlja izazov za muške elite u vjerskim zajednicama jer one se prije svega plaše promjena koje bi ponovljeno čitanje svetih tekstova i tradicije donijelo. A te promjene bi se, prije svega, očitovalo u tome da bi se pokazalo kako subjekt objave nije samo muškarca, nego i žena, te da je žena također pozvana da uči, istražuje, propituje, da bude dio intelektualnih procesa promišljanja vjere i njenog djelovanja u društvu. Iz tog straha od pomjeranja i gubljenja pozicija moći imamo nezainteresiranost i ignoriranje ovakvih pitanja na univerzitetskim institucijama i u samim vjerskim zajednicama.

Kako vas nema na univerzitetskim institucijama u Bosni i Hercegovini?

Ne znam. Ja sam našla svoje mjesto negdje drugdje u svijetu. Ovdje radim koliko mogu i ondje gdje me pozovu.

Nedavno ste javno na društvenim mrežama vrlo kritički progovorili o teološkim učenjima i mizognimim, disktriminatornim tumačenjima religije i vjerskih tekstova. Da li u Bosni i Hercegovini doista imamo problem s takvim praksama i nailaze li na plodno tlo?

Da, svakako. Mi nismo izuzetak. U Bosni i Hercegovini imamo pojavu rigidnih, konzervativnih tumačenja islama i to već traje dvije dekade ili čak više – kako zbog dolaska misionara iz arapskog svijeta, tako i zbog toga što je jedan dio domaćih ljudi studirao u pojedinim arapskim zemaljama odakle je donio takve ideje. Tumačenja koja su bazirana na radikalnom razumijevanju islama, posebice su pogubna za razumijevanje rodnih odnosa i rodne politike. U takvim tumačenjima se mogu pronaći rodne politike koje graniče, rekla bih, sa vulgarnošću koje žene uglavnom smještaju kao objekt, vrlo često seksualni, koji treba nadzirati, kontrolirati. Apriorno se onda muškarac postavlja u poziciju da je uvijek moralno ispravan, da zna šta radi, da uvijek zna razlučiti šta je dobro, a šta zlo te da je on taj koji treba da uputi ženu. A ona je nekako uvijek labilna, emotivna, povodljiva, korporealna i šta sve ne.

Prije nekoliko godina preveli ste knjigu “Zaboravljene vladarice u svijetu Islama” autorice Fatime Mernisi. Muslimanke koje su u povijesti imale, slobodno možemo reći, veliku političku moć i znanje kao da su posve prešućene u ovdašnjem kontekstu. Čemu strah i prešućivanje?

Sjećam se kad sam studirala da imidž žena koje su prisutne u literaturi je uglavnom imidž majke, sestre i eventualno prenositeljice tradicije, i da o ženama u islamskom svijetu smo vrlo malo znali. Moje otkrovenje je bila ova knjiga Fatime Mernisi jer sam tu vidjela da su žene u povijesti islama od 11. do 17. stoljeća obnašale vrlo značajne funkcije, da su bile liderice. Mernisi je u toj knjizi donijela biografije 16 žena koje su vladale suvereno sa svim prerogativima vlasti, a to znači da su imale kovani novac sa svojim imenom i da se njihovo ime spominjalo na centralnoj molitvi petkom, na džumi. Ne kažem ja, niti to govori Fatima Mernisi da su one bile demokratske vladarice. Bile su vladarice svoga vremena. Borile se da dođu i ostanu na vlasti, unatoč protivljenju duhovnih lidera tog vremena. Ono što je vrlo bitno napomenuti za ovu knjigu jest da je Mernisi uspjela napisati ovo djelo zahvaljujući intelektualnoj poštenosti prvih historičara koji su bilježili historijske činjenice, iako im se nisu dopadale. Dakle, oni su imalu to vrstu intelektualne poštenosti da zabilježe činjenicu, da daju svoj osvrt i kritiku, ali činjenice ipak ostaju zabilježene. Samo zbog toga je ona mogla i napisati jedno ovakvo djelo. Ono što se dogodilo kasnije – sistematsko brisanje žena i ženskih postignuća žena iz povijesti – je neshvatljivo. Jer vi poslije u literaturi vrlo rijetko možete naći neko ime, nešto što je neka žena učinila. Evo sad otkrivamo žene vakife, i da su preko trideset posto vakufa u Bosni i Hercegovini uvakufile žene, ali ti podaci su sistematski skrivani.

U Hrvatskoj se u posljednje vrijeme ponovno aktualizirala tema pobačaja i njegove eventualne zakonske zabrane. Ponovno su na snazi dualističke rasprave. Možemo li reći da određene grupe, koje pritom ističu svoju religijsku opredjeljenost, upravo uskraćuju pravo na slobodu žene, na slobodu donošenja odluke?

Svakako. Ne možete osporiti nekome da vjeruje da nešto grijeh ili da nije grijeh. To je njegovo legitimno pravo, njegova vjerska sloboda. Ali to svoje vjerovanje i taj svoj svjetonazor ne može nametati državnim zakonom svima. Žena treba da ima mogućnost da bira hoće li uraditi abortus ili ne, a njeno moralno pravo treba da bude da sama odluči da li se to kosi s njenim vjerskim ili drugim uvjerenjima. Svi drugi treba da imaju pravo i slobodu. I to treba da bude pravilo i kada je abortus u pitanju, ali i bilo koje drugo pitanje. Država ne može nametati jedan religijski svjetonazor.

Radili ste na Harvardu. Trenutno radite na Stanford Univerzitetu. Veoma vas cijene, rekao bih. Kakvim istraživanjima trenutno se bavite? Koja je vaša, u najkraćem, usporedba obrazovnih sistema ovdje i tamo?

Teško je kratko napraviti analizu, ali razlike dakako postoje. Drugačiji je historijski, društveni, politički kontekst. Drugačiji je odnos prema obrazovanju. U Americi se obrazovanje cijeni i u obrazovanje se ulaže. To je posebno vidljivo u privatnim obrazovnim institucijama. Mnogo se polaže na kritičko promišljanje, polaže se na intelektualnu poštenost u istraživanju. Nema plagijata. Ljudi se ohrabruju da kritički promišljaju o svakom fenomenu. Ono što nedostaje kod nas u obrazovnome sistemu jeste da se promijene neke stvari, prije svega metodološki, da se smanji odnos ex cathedra izlaganja i da se smanji memoriziranje informacija jer mi još uvijek u našem obrazovnom sistemu imamo najprisutniji oblik saznavanja preko memoriziranja.

U okviru TPO Fondacije sarađujete i sa Zakladom svjetskog etosa iz Tubingena. Aktivno djelujete u Bosni i Hercegovinu zagovarajući ideje koje baštini svjetski etos. Kako reagiraju nastavnici i nastavnice s kojima radite na ovome projektu?

Rekla bih odlično. Imamo sjajnu saradnju sa četiri kantona. Nastavnici i nastavnice iz društvenih i humanističkih nauka su vrlo dobro primili ovaj projekt. To nije nešto posve novo. To su vrijednosti i učenja koja smo imali, njegovali, a koja smo usput negdje pomalo izgubili. Sad u nekom novom metodološkom ruhu predstavljamo te vrijednosti i pokušavamo nastavnike ohrabriti da ih integriraju u obrazovni proces. Mislim da to teče vrlo dobro i da je ovaj projekat vrijedan pomena. Ja se zahvaljujem svima koji učestvuju i nadam se da će ove škole imati koristi.

Za kraj, da li vjerujete da Bosna i Heregovina može biti društvo u kojem će biti prihvaćene slobode i prava svakog pojedinca, društvo koje neće isključivati druge?

Vjerujem. Ja sam uvijek optimistična. Ali pod uvjetom da se svi angažiramo i da više slušamo jedni druge, da čujemo koje su to potrebe, da uvažimo drugačije mišljenje i glasove. I, naravno, da poštujemo tuđa uvjerenja.

Vjerujete i u bolji obrazovni sistem u BiH?

Ja se nadam da će doći vrijeme i za to.

Preuzeto sa: http://ba.n1info.com/a118497/Vijesti/Vijesti/Spahic-Siljak-za-N1.html