NATO-ov respekt našoj armiji

Bataljonska grupa lake pješadije OSBiH od 1.000 ljudi dobila je najviše ocjene NATO-a, a pored pješadije, u njenom sastavu su i oklopno-mehanizirana sredstva, topništvo, kao i svi elementi servisne i borbene potpore, uključujući i onu zračnu

Od svog osnivanja Oružane snage Bosne i Hercegovine raspolažu sa 45.000 američkih automatskih pušaka M 16 i nekoliko tisuća sanduka metaka standardnog NATO-ovog kalibra 5.56 x 45 mm – tako da je opaska hrvatskog predsjednika Zorana Milanovića da “BiH nema dva metka da ispali” ne samo netočna nego i tendenciozna i zlonamjerna. Naravno, ne mora predsjednik RH imati sve informacije o vojsci susjedne države, ali ako je dobronamjeran (a očito nije), mogao je o tome nešto više saznati od svog savjetnika, umirovljenog generala Marijana Marekovića, istog onog koji se kao zapovjednik 1. gardijske brigade Hrvatske vojske, u kolovozu 1995. na Korani kod Tržačkih Raštela, susreo sa svojim kolegom, komandantom 5. korpusa Armije BiH, generalom Atifom Dudakovićem. To je bilo vrijeme borbenog sadejstva dviju vojski protiv zajedničkog neprijatelja, a Milanović je tada bio daleko od fronta, na državnim poslovima u inozemstvu.

USPJEŠAN PARTNER

Gospodin Milanović nije jedini koji olako omalovažava i diskvalificira Oružane snage BiH, budući da, nažalost, isto ili slično govore i pojedini zvaničnici, sveučilišni profesori i tzv. vojni analitičari iz Beograda, Zagreba, pa i oni iz Banjaluke koji nerijetko ističu ili da je to nesposobna vojska, ili da bi se raspala u prvoj kriznoj situaciji.

Čitajte kolumne Đure Kozara: 

• BiH nije Gruzija, a još manje Ukrajina
• Veliki nisu svemoćni: Moral jači od čelika
• Kompas za evropsku vojsku

Takvi “teoretičari”, negirajući OSBiH, zapravo pokušavaju rušiti Bosnu i Hercegovinu proizvoljno je nazivajući nemogućom državom iz koje bi, po takvima, najbolje bilo izaći, a jedna od glavnih prepreka za secesionističke namjere upravo je vojska koja po državnom Zakonu o obrani štiti suverenitet i teritorijalni integritet, političku neovisnost i međunarodni subjektivitet BiH. Iz susjednih, pak, država potcjenjujući našu, ističu snagu svojih vojski, čime možda žele podsjetiti na agresorske devedesete godine.

I dok je naša vojska, ni kriva ni dužna, izložena paušalnim, netočnim i uvredljivim izjavama, dotle ona u NATO-u i Evropskoj uniji uživa veliki ugled i respekt, što nije slučaj u Parlamentarnoj skupštini BiH, gdje bi je zastupnici iz RS-a najrađe ukinuli da mogu jer sanjaju o nekoj demilitarizaciji i vojnoj neutralnosti. Istine radi, Oružane snage BiH u prethodnih 16 godina dokazale su se kao veoma uspješan partner NATO-a u mirovnim misijama, naročito u Afganistanu, a ocjene sposobnosti naših vojnika, koje su ocjenjivali i NATO-promatrači, izuzetno su visoke. Ono što nedostaje državnoj armiji su novac i bolja oprema, dok svi pokazatelji ukazuju da stručan kadar imamo. Naime, prošlogodišnja vježba Bataljonske grupe lake pješadije od 1.000 ljudi na Manjači, ustvari je najveća i najkompleksnija provjera borbene gotovosti od formiranja OSBiH. Pored pješadije, u sastavu ove formacije su i oklopno-mehanizirana sredstva, topništvo, kao i svi elementi servisne i borbene podrške, uključujući i onu zračnu. Ova vježba je podrazumijevala u potpunosti ocjenjivanje po NATO-ovim standardima i to je najveći iskorak OSBiH u povećanju stepena interoperabilnosti koji je po mnogo čemu ključni faktor suradnje i dostizanja NATO-standarda.

NAJBOLJE JE ZABORAVITI

Zapovjednik Američkih kopnenih snaga za Evropu i Afriku, general Christopher Cavoli izrazio je zadovoljstvo napretkom naših vojnika i na poligonu Manjača prošle godine je rekao: “Tijekom zajedničke vježbe bosanskih i američkih vojnika prikazana je prava interoperabilnost. Imao sam dvogled i teško mi je bilo prepoznati ko su pripadnici Oružanih snaga BiH, a ko Vojske SAD-a. Ove vježbe su važne jer doprinose jačanju vojske u očuvanju teritorijalnog integriteta BiH i stabilnosti u regionu”. Nakon ovoga logično je da nam članice NATO-a doniraju skupa moderna borbena sredstva znajući da dolaze u prave ruke i da će biti u funkciji obrane zemlje. Tako mi, pored ostalog, odnedavno imamo četiri američka helikoptera Bell Huey II i 80 višenamjenskih borbenih vozila točkaša HMMWV koji povećavaju mobilnost vojske, ali donatori ne mogu davati veće plaće našim vojnim profesionalcima – to je domaći zadatak.

A Milanovićeva “dva metka” najbolje da zaboravimo, jer svjesni smo da imamo puno više i da bi to došlo do izražaja kad bi zatrebalo.

_{Izvor: Oslobodjenje.ba}