7 Novembra, 2024

Busovacki.ba

Objektivno i na vrijeme!

Nafija Sarajlić, prva bh. intelektualka i emancipatorka među muslimankama u BiH

Nafija Sarajlić je tokom 77 godina svog života živjela u četiri države i četiri različita društvena sistema. Rođena je u doba Austrougarske okupacije, tek petnaest godina nakon odlaska Osmanlija. Živjela je u doba Aneksije BiH, Mladoturske revolucije, Balkanskih ratova, preživjela Prvi svjetski rat i živjela u doba Kraljevine Jugoslavije, preživjela Drugi svjetski rat i bombardiranje vlastite kuće, te posljednje godine živote proživjela u doba socijalističke Jugoslavije, prema čijem režimu je na nekim poljima imala ozbiljne zamjerke.

O Nafiji Sarajlić znamo malo, no ono što je znano, sasvim je dovoljno. Rođena i odrasla u prelomnim momentima za ovu zemlju i njen narod, ona je još kao vrlo mlada žena znala da nema vraćanja u prošlost i da se od žala za starim vremenima i običajima više ne živi. Jedna je od prvih Bošnjakinja sa završenom srednjom školom, prva je bošnjačka književnica i čija je pisana riječ bila na tragu modernog evropskog književnog izraza, ona je i jedna od prvih bošnjačkih intelektualki, emancipator, borac protiv nepismenosti i zaostalosti, čega u Bosni na početku 20. stoljeća nije nedostajalo. I danas, stotinu godina nakon što je Nafija Sarajlić dostigla svoj kratki književni zenit, njen narod suočava se istim pitanjima i dilemama. Ko smo mi i šta smo mi, gdje mi to i kome pripadamo, da li Istoku ili Zapadu, da li smo mi evropski ili orijentalni narod, da li se asimilirati u evropski kulturni krug ili ostati vjeran Orijentu kao sastavnom dijelu bošnjačkog i bosanskog identiteta ili možda krenuti srednjim putem i ostati svoj. Na ova bolna pitanja, na koja već stotinu godina tražimo odgovor, mnogo toga korisnog bi nam mogla reći i Nafija Sarajlić, žena, majka, pisac, intelektualac i borac.

Ilustracija za #ŽeneBiHAnna Lukenda

Kada je 15. januara 1970., Nafija Sarajlić zauvijek sklopila oči i otišla na bolji svijet, bio je to događaj tek važan za njenu porodicu, ne dalje i ne šire. O smrti Nafije Sarajlić svjedočila je samo osmrtnica u novinama, novine i novinari nisu se bavili smrću ove žene i nisu joj pridavali nikakav značaj. To nije bilo ništa čudno, bar u hladnim danima na početku 1970., godine. Nafija tada nije bila ništa više od penzionerke koja je živjela život između starog dijela Sarajeva i Semizovca, mjesta gdje je njena porodica rado provodila svaki slobodan trenutak.

Tek dvadeset i nešto godina nakon njene smrti, u vrijeme kada je jedan narod konačno utvrdio kako se zove, kada je taj isti narod shvatio da ima svoj jezik i kada su tom jeziku bili potrebni književnici, neko se sjetio Nafije Sarajlić, književnice iz prve polovine 20. stoljeća.


Književni kritičari i historičari književnosti koji su se bavili djelom Nafije Sarajlić ( Nametak, Rizvić, Isaković, Duraković, Memija) priznaju autorici originalnost i posebnost u odnosu na tradicionalne tokove književnosti, najavu modernije poetike i pripovjedne tehnike. Tako će Isaković ustvrditi kako „njenih dvadesetak tema otkriva takav intelektualni interes da nas i danas iznenadi, zbuni. Njeno duhovito, živo pričanje čistog jezika i blagog sarkazma, kratke rečenice, jezgrovito, za ono vrijeme vrlo jezgrovito i osobeno – izdvaja Nafiju kao originalnog stvaraoca i stavlja je ispred mnogih njenih savremenika, prozaista, među koje spada i njen muž.“ Minka Memija će, vezujući književno djelo Nafije Sarajlić za alhamijado tradiciju naše književnosti, smjelo utvrditi „kako je ona donijela nešto novo u bošnjačku književnost.“ Stavljajući njezino pripovijedanje, tematski i motivski, u kontekst njezinog vremena i savremenika, Memija će izdvojiti način na koji autorica prilazi temama i istaknuti „konciznost obrade, slikovit naboj, filigransko tkanje i izraženu poetičnost – piše Alija Pirić u predgovoru knjige „Teme“, jedine knjige, ali vrlo važne knjige na čijim koricama piše ime Nafije Sarajlić.

Biografija Nafije Sarajlić, kao i kod drugih velikana ovog naroda, nažalost vrlo je kratka, ne zbog samog autora, nego zbog nedostatka izvora i važnih dokumenata koji su vremenom nestali.

Nafija Sarajlić (djevojačko prezime Hadžikarić) (Sarajevo, 1893 – Sarajevo, 1970), bosanskohercegovačka književnica. Supruga je književnika Šemsudina Sarajlića. Završila je učiteljsku školu i radila kao učiteljica u Sarajevu. Prve prozne priče objavila je u “Zemanu” 1912. i “Biseru” 1913-1915, i 1918. godine. Izdavanje njene zbirke Teme u izdanju Bekira Kalajdžića u Mostaru omeo je Prvi svjetski rat, ali je knjiga objavljena 1986. godine u izdanju “Zadrugar”, Sarajevo. Njen književni rad bio je kratak ali upečatljiv. Povukla se iz književnosti i posvetila porodici. Umrla je 1970. godine. Jedna od osnovnih škola u Sarajevu nosi njeno ime – piše bosanska verzija Wikipedije koja donosi njenu biografiju od „čak“ pet redova.

Smrt prvog djeteta snažno je utjecala na život i rad mlade majke Nafije. Na nagovor muža, ona počinje pisati.

Godine 1912., Nafija Sarajlić bijaše tada samo puko ime na hartiji, djevojka koja je završila najviše dostupno djevojačko školovanje i postala učiteljica. Upravo te godine, ohrabrena kako izvori navode, novom književnom strujom modernizma koja navire na prostore tadašnje Bosne pod Austrougarskom vladavinom koju šire pisci poput Muse Ćazima Ćatića, uzima u ruke mastilo i hartiju. Crtica „Rastanak“ skromno navedena u podnaslovu kao uspomena, jeste snažna autorefleksija, ali generalno i refleksija problema ograničenog spoznajnog dometa ženskog školovanja. Iako se u današnjem vremenu ponovno u pojedinim društvima javlja ovaj problem kao nevidljiva granica, u Nafijinom vremenu i okruženju( prožetom striktno njegujući panislam kao koncept življenja), vannastavno čitanje i učenje etike bilo je protivno planu i programu i dosljedno komisijskog ukora. Takvu boldiranu granicu i nemogućnost prodora u nove spoznaje koje je Austro-Ugarska vladavina donijela na naše prostore autorica opisuje ovako: „Okrenula sam se i gledala kroz prozor na mutno nebo, a pri tom sam mislila: „Puno smo idealni….A dotica sa mračnim svijetom nas porazuje…Ali, ako smo jaki i ako možemo služiti svom pozivu, moramo se ipak boriti sa poteškoćama, vjerujući u uspjeh, pa makar kako jak i težak otpor bio – piše Nafija Sarajlić u svojom Temama, a ovo navodi autorica Ifeta Lihić u svom radu pod nazivom „Rodna nepodobnost autorice od Rastanka do Nekoliko stranica.“

Preuzeto: Bošnjakinje širom svijeta/FB (19/10/2021)