Put sufije ili derviša

U srcu Bosne već šest vjekova caruje sufizam, islamska duhovna nauka. Ali, današnji derviši više nisu odenuti u isposničke haljine i vunu. Oni su ljekari, profesori, trgovci, umjetnici, privrednici i porodični ljudi.

Zikr ili derviško obraćanje Bogu počelo je ritmičnim udarcima kuduma, bubnja jednog od derviša. Sveti stih Kur'ana “La ilahe ilallah” zavladao je tiho, pa sve glasnije nemalim prostorom tekije. Propraćen gotovo jednoličnim ritmom i melodijom, stih se ponavljao sve glasnije, pretvarajući se i u nesvesno, zanosno gibanje torza. Žene su imale nežne izraze lica, zatvorene oči, pravile su tek neznatne pokrete tela, uz tiha izgovaranja, gotovo u sebi; dok su muškarci, usled zvučnih krešenda i stakata uzvika, dobijali zanosne grimase srčanih pjevača. Sve snažnije udaranje u bubanj naizmenično ih je dizalo na koljena, kada bi se tjela klimala napred-nazad, sve brže i brže, zabacujući glave čas u jednu, čas u drugu stranu. Disanje se ubrzavalo i postajalo sve glasnije kako je izgovaranje stiha bivalo snažnije, dok su lica, prekrivena znojem od dubokog unošenja u pokret, prelazila u nekontrolisane izraze kao da jauču. Njihova pažnja bila je usmjerena samo na jedno. “Nema drugog Boga osim Allaha”, bila je poruka koja se prenosila s jezika na misli, iz srca u tjelo. Etrom je snažno titrala gotovo opipljiva mistična rezonanca posvećenosti i zanosne zaljubljenosti u derviškog Gospodara Sudbine. Upravo je zikr prvi stepen posvećenosti i odgovor na pitanje kako doći do mističnog znanja derviša,tajne koje je Allah smjestio u njihova srca. (Nationalgeographic.rs)

Tekiju u Vukeljićima pokraj Fojnice je osnovao šejh Husein-baba Zukić, želeći time oplemeniti ljude. Tekija se nalazi neposredno uz lokalni put koji povezuje sela Vukeljiće i Živčiće.

Nakšibendijska tekija u Vukeljićima je jedna od rijetkih s neprekinutim kontinuitetom djelovanja i rada od osnivanja do današnjih dana. Doprinijela je širenju nakšibendijskog tarikat po cijeloj Bosni i Hercegovini. Godine 1790. šejh Husein-baba je kao svog učenika doveo u tekiju Abdurahmana, darovitog sina fojničkog kadije. Nakon nekoliko godina provedenih u tekiji u Vukeljićima, Abdurahman Sirrija, je po preporuci svog učitelja Husein-babe, osnovao novu nakšibendijsku tekiju u selu Oglavak pokraj Fojnice. Kada je Husein-baba Zukić umro, ukopan je na brežuljku iznad tekije, u najvećem od tri postojeća turbeta.

Nakon njegove smrti 1799/800., godine, šejh tekije postaje šejh Hadži Muhamed Mejli-baba. Poslije njegove smrti 1854. godine, vodstvo tekije ostaje u njegovoj obitelji koja se kasnije preziva Hadžimejlić. Mejli-babu je naslijedio njegov sin šejh Hasan-baba koji je umro 1898/1899. godine. Hasan-babu je naslijedio njegov bratić šejh Muhamed, a Muhameda njegov sin šejh Abdullatif. Abdullatifa je naslijedio njegov sin, šejh Behauddin.

Tekija je izgrađena na dva kata podsjećajući svojim izgledom na pravokutnik. U prizemlju se nalazi kuhinja, dnevni boravak, abdesthana, kao i ulazne prostorije u kojima je smješteno stepenište preko kojih je ostvarena vertikalna komunikacija. Na katu se, između ostalog, nalazi semahana (prostor za molitvu) i mejdan odaja (prostor za druženje).

Potkrovlje se sastoji od jedne prostorije (biblioteke) i hodnika, koje su smještene u središnjem dijelu. Ne postoje podatci kako je izgledala tekija koju je sagradio šejh Husein-baba. Tekija je prvi put obnovljena 1930. godine. Tada je pokrov od ćeramide zamijenjen crijepom. Posljednja obnova izvršena je 1990-ih godina kada je objekt znatno proširen i sagrađeno je potkrovlje. Prije ove posljednje obnove tekija je imala prizemlje i kat. (Wikipedia)

Nakšibendijsku tekiju u Vukeljićima kod Fojnice osnovao je krupni mistik šejh Husein-baba Zukić, na šta upozorava i natpis na desnoj strani od glavnog ulaza u tekiju, koji glasi: “Ovu dervišku tekiju sagradio je baštinik znanosti učitelja profeta i sluga reda nakšibendija, duhovni učitelj i vodič, šejh Husein Zukić Bošnjak 1195/1780-81. godine.”

Šejh Husein Zukić je rođen u selu Vukeljićima, gdje se i tekija nalazi. Svoje obrazovanje je započeo u medresi u Fojnici, a zatim je produžio školovanje u Kuršumliji medresi u Sarajevu. Studirao je i u Istanbulu. Kako je i porodično nosio predispoziciju i sklonosti, još za vrijeme studija uveo ga je u nakšibendijski red šejh Hafiz Muhamed Hisari (umro 1785), tadašnji šejh nakšibendijske tekije Muradije u Istanbulu, koja je pripadala mudžedidi ogranku nakšibendijskog reda, a koja svoje porijeklo trasira od slavnog šejha Ahmeda Sirhindija (umro 1625), poznatog kao “mucedidi elfi sani” (Obnovitelj drugog milenijuma). Tekija je, međutim, dobila ime po šejhu Muhamed Murad Buhariju (umro 11719) koji je putovao u Indiju i koga je u ovaj ogranak nakšibendijskog reda uveo Hadže Masum. Po povratku iz Indije, šejh Murad se dao na putovanje i proširio mudžedidi ogranak u Siriji, Anadoliji, i konačno se nastanio u Istanbulu.

Da bi upotpunio svoje duhovno obrazovanje i posjetio grobove istaknutih mistika, a po savjetu svoga šejha Hafiza Muhameda Hisarija, šejh Husein Zukić je napustio Istanbul i krenuo na svoje dugogodišnje putovanje. Prvo je otišao u Konju i tu u glavnoj mevlevijskoj tekiji proveo tri godine, duhovno se obrazujući i učeći kod vrhovnog mevlevijskog šejha u Konji (Čelebija) Ebu Bekra. Dalje mu je preporučeno da nastavi put za Turkestan, pravo na izvorište nakšibendijskog reda. Nakon nekoliko mjeseci boravka u nakšibendijskoj tekiji u Samarkandu, uputio se u Kasr-i Arifan kod Buhare i tu u tekiji, vezanoj za grob pira nakšibendijskog reda Behaudina Nakšibenda, ostao sedam godina da bi se, onda, preko Irana, Bagdada, Konje i Istanbula, vratio ponovo u Bosnu. Dakle, poslije više od trideset godina studiranja, duhovnog usavršavanja i lutanja po svijetu, šejh Husein se vratio u svoj rodni kraj i u svom selu Vukeljićima podigao džamiju i tekiju, koja i danas postoji i aktivno radi. Tako je naoružan znanjem i duhovno usavršen, počeo da djeluje da bi uzdigao i oplemenio ljude u svojoj okolini. I ne samo da je aktivno djelovao kao šejh nakšibendijske tekije u Vukeljićima, što je za ovu studiju veoma važno, nego je radio i kao profesor Fojničke medrese i vaiz u Fojnici i u svojoj džamiji u Vukeljićima. Vjerovatno da je svojim velikim znanjem djelovao u pravcu širenja nakšibendijskog reda ne samo u svojoj bližoj nego i daljoj okolini. S obzirom na sve to, teško je prihvatiti tradiciju koja kaže da je šejh Husein imao jednog jedinog učenika, Abdurahmana, sina tadašnjeg fojničkog kadije Mehmeda, koji će kasnije biti poznat kao šejh Abdurahman Sirija, osnivač tekije na Oglavku.

Šejh Husein je umro u Vukeljićima 1799/1800. godine i sahranjen je u turbetu, koje mu je podigao šejh Sirija.

Tekija u Vukeljićima je velika dvospratna građevina u obliku pravougaonika koju natkriva krov od crijepa, a ranije ćeramida. Donji sprat se sastoji od jednostavne duge sobe koja služi za objedovanje za vrijeme Ramazana i proslave dva Bajrama i rođenja poslanika Muhammeda. Na gornjem spratu nalazi se semahana za skupnu molitvu i zikr, mala galerija za žene, mejdan odaja, gdje se derviši skupljaju prije i poslije zikra radi razgovora i diskusije o tesavufu i drugim problemima sufijskog života i gdje religiozne pjesme (ilahije) pisane na arapskom, turskom i srpskohrvatskom jeziku. Nemamo, međutim, podataka o tome da li je tekija, koju je podigao šejh Husein, prvobitno imala takav raspored.

Na brežuljku iznad tekije nalaze se tri turbeta, koja predstavljaju male kockaste strukturirane građevine sa kupastim krovovima od drvene građe i bijelim zidovima, na kojima je napisano po jedno veliko “Hu” (On), što ih razlikuje od drugih okolnih građevina.

Amell Rizvić, [19.08.21 00:13]
U najvećem od ovih turbeta nalazi se grob šejha Husein-babe, osnivača tekije u Vukeljićima, u drugom se nalazi grob Mejli-babe i u trećem počivaju posmrtni ostaci šejh Hasan-babe i dvojice njegovih sinova Abdulatifa i Kazima. Okolo turbeta nižu se grobovi derviša koji su željeli da budu sahranjeni u blizini svojih šejhova. Tako se formiralo groblje oko spomenutih turbeta.

Već od prvih početaka tekija u Vukeljićima i njen osnivač šejh Husein imali su značajnu ulogu u daljem razvoju nakšibendizma i utjecajima koje je ovaj red imao u Bosni i Hercegovini. Usljed velikog ugleda šejha Huseina, ni potpora valije Bosne nije izostajala. Kako tekija nije imala svog vakufa, šejh Husein je primao plaću iz vilajetske blagajne.

Položaj šejha u tekiji u Vukeljićima poslije smrti Husein-babe, zauzeo je šejh Mejli-baba, murid šejha Sirije. Šejh Muhamed Mejli-baba je rođen u zapadnoj Anadoliji, a kasnije je, tragajući za savršenim šejhom, dospio na Balkan. U Beogradu su mu preporučili šejha Siriju, pročelnika tekije na Oglavku. I kako legenda i sačuvana porodična tradicija kažu, Mejli-baba je, poslije šesnaest godina služenja i usavršavanja kod šejha Sirije na Oglavku, otišao u Vukeljiće kao šejh dotične tekije i tu umro u dubokoj starosti 1853/54. godine.

Kao i njegov prethodnik, šejh Mejli-baba je slovio kao pobožan i učen šejh, kome bosanski valija Vedžihi Mehmed-paša, svojom bujuruldijom od 5. džumada I 1255/17- VII – 1839. godine određuje plaću iz taksita u iznosu od 300 groša godišnje, ukazujući mu poštovanje i smatrajući ga zaslužnim za oživljavanje tekije šejh Huseina u Vukeljićima. Istu pomoć potvrdio je i sljedeći valija Bosne Mehmed Husrev-paša bujuruldijom od 23. ramazana 1256/1840. godine.

Poslije smrti Mejli-babe, vođstvo tekije u Vukeljićima ostaje u porodici Mejli-babe, ili Hadžimejlića, kako se sada nazivaju. Tako je na položaju šejha u tekiji u Vukeljićima Mejli-babu naslijedio njegov sin šejh Hasan-baba (umro 1898/1899). Poslije šejha Hasana, položaj pročelnika tekije zauzeo je njegov bratić-sin od strica, šejh Muhamed, a zatim sin Muhameda, šejh Abdulatif, i konačno sin Abdulatifov, šejh Behaudin.

Shematski prikazana linija nasljeđivanja šejhova koji su se smjenjivali u tekiji u Vukeljićima i njihova veza sa medžedidskim ogrankom izgledala bi ovako:

šejh Husein – šejh Mejli- šejh Hasan – šejh Muhamed – šejh Abdulatif – šejh Behaudin

Linija od osnivača šejha Huseina preko mudžedidskog ogranka do pira nakšibendijskog reda je sljedeća:

Šejh Husein Bošnjak – šejh Muhamed Hafiz al-Hisari – šejh Halil al-Birgivi – šejh Muhamed Murad al-Buhari al-Huseini – šejhMuhamed el-Faruki – šejh Ahmed al-Faruki – šejh Muhamed al-Baki – šejh Hadžegi Imkangi – Muhamed Derviš Veli – Muhamed al-Zahid – Hadže Ubajdulah al-Ahrar – šejh Jakub al-Karhi-Pir Muhamed Bahaudin Nakšibend. (Vukeljići)

U nastavku prenosimo kuća časti iz romana ” Hodžinica” te sliku rahmetli predsjednika Alije Izetbegovića u Vukeljićima na mevludu 1991. godine.

Po dolasku na slobodnu teritoriju nismo htjeli da živimo sa roditeljima. Već ih je bilo ionako puno u kući u Fojnici. Osim toga nas je već zahvatala nostalgija za boljim vremenima, izgubili smo pokućstvo i dosta odjeće, bili smo prave izbjeglice i nije bilo lahko duševno izići nakraj gledajući one koji rat još nisu okusili. Trebalo nam je da smo sami, ili sa slićnima sebi. Zato smo se odlučili za staru kuću u Vukeljićima, selu gdje smo imali i svoju tekiju, turbeta.

Svekar nam je pred sami rat kupio kuću od jednog mještanina i ona nam se u tom vremenu i dešavanjima činila najbezbjednijom i najudobnijom, mada niko nije znao u to vrijeme kako će se ratne operacije dalje odvijati i na kojim terenima. Tamam kad smo se lijepo smjestili i namjestili svekrva nam saopšti da ju je nazivaočèovjek iz Ahmića kod Viteza, njezin neki rođak, hadžija. Imao je u Ahmićima sopstvenu džamiju i želio je da nas zaposli u toj svojoj džamiji. Ja to nisam htjela. Kao prvo rat je i nema ništa od zapošljavanja, nego se treba prijaviti Civilnoj i Teritorijalnoj odbrani i zaštiti u odbranu domovine. Drugi razlog je taj što mi se ne sviđa ideja da jedan čovjek posjeduje sopstvenu džamiju. Nas uzima i zapošljava u zamršenim odnosima u tom džematu. Čuj ti to, ima džamija i znači taj hadžija nije iz nekih razloga htio u džemaat nego je izgradio vlastitim sredstvima svoju džamiju. Za takvo nešto nisam nikad prije čula. Tu mi nešto nije bilo zdravo. U tom selu je u kasnijem periodu rata izvršen pokolj muslimana od strane ustaša. Zaratilo se i u blizini Vukeljića i u dnevnik sam bilježila svoje osjećaje: – Ovih ratnih godina dijelimo sve, vi naše gazije na liniju, a mi žene vam maslanice pravimo. Ispračamo vas učeći suru “Muhammed” za pobjedu naše vojske, u tekiji i po kućama. Odbrana je sveta stvar, a vi ste pokazali patriotizam kad je bilo najteže. Neka niko ne misli da je naš narod moguće izbrisati, protjerati, otjerati sa kućnoga praga. Mi ne žalimo ginuti za svoju djecu. S vjerom u Boga i čast mi smo spremni i čekamo na svakog psa koji se usudi napasti naše dijete. Naša tek oformljena Armija kaže; “Nije bitno protiv koje sile, bitno je koju svetinju brane”.

Kulturna baština Bosne i Hercegovine je veoma bogata raznim sadržajima, a jedan od njih se i danas događa u selu Živčići, tačnije u zaseoku Vukeljići. Svekar nam je kupio kuću u tom kraju, ali je preselio na bolji svijet ubrzo iza toga. I sam, baš, je rođen u tom zaseoku od oca šejh Abdulatifa Hadžimejlića, glavnog šejha, koji je nastavio tradiciju svojih pradjedova i prvog takozvanog Mejli babe koji je tu, po predaji, doselio iz Konje u Turskoj. Kada je taj predak i pradjed moje djece došao u Bosnu i Hercegovinu Božijim emerom je postavljen i za šejha. Postavio ga je tadašnji Ured za derviška pitanja. Do tog nesretnog rata, odnosno genocida, pomenuta tekija djelovala je par stotina godina. Ne znam za drugi naziv, pa ću je nazvati Živčićka tekija. Pored tekije su smještena tri turbeta u haremu i može se ući u njih da se vidi ko je tu ukopan. Kad se uđe u turbeta vidi se da su čak i hanume pojedinih šejhova bile sa njima ukopane, da su i one bile značajne za društvena zbivanja tih vremena. Tako je Raifa hanuma, rodom iz Fojnice iz roda pisca Zije Dizdarevića, bila desna ruka šejhu Abdulatifu svome mužu. Ona je bila treća supruga šejha Abdulatifa koji je imao četiri žene. Tako su mi pričali. Znači, moglo se imati više žena u ta doba. Raifa hanuma nije mojoj djeci pranana. Nama je nana bila Fata iz Pridole, koja je veoma mlada umrla od sušice, jer nije u to vrijeme bilo lijeka. Ostala su djeca mala iza nje, pa i moj svekar dragi. Rasli su kao siroćad, njih petoro, ali u duhovnom obilju veoma učevnih ljudi. Mnogo je svijeta dolazilo u Živčiće, pa nekim slućajem i moj dedo hadži Nazif i nana hadži Hasija Kubat. Dolazilo se na konjima iza prvog svjetskog rata, tako su mi ispričali. Znači i šejh Abdulatif je sa svojom braćom dolazio maminoj mi familiji u selo Crnać kod Kaknja. Ko je tada mogao pretpostaviti da ću se ja, kao unuka, udati među tako vjerski ugledne ljude.

Kad sam se udala tetka Bisera, mamina mi sestra, rekla mi je da se sjeća Muhamed ef. Hadžimejlića koji nam je amidža, da je sa svojim ocem dolazio u Crnać i da ona nikada u životu nije srela ljepšeg čovjeka od njega. Malo sam se nasmijala na to i rekla joj da će sada imati priliku da ga ponovo vidi sretno i hairli oženjenog. U toku zadnjeg genocidnog rata, koji me napravio izbjeglicom, svaki sam dan makar jaciju klanjala u pomenutoj tekiji. Nismo samo mi bili izbjeglice, sabralo se podosta Hadžimejlića koji su bili rasuti po raznim gradovima, ali su kao i mi tu morali da nađu spas. Sad kad malo bolje razmislim bilo nam je i lijepo tako. Svi na okupu. Amidžu Mesuda ef. Hadžimejlića rat je zatekao u njegovoj tekiji u Minhenu i nije mu to bilo pravo. Htio je da po svaku cijenu bude sa nama u domovini, pa je ko zna kako i kuda, jedan dan stigao u Vukeljiće na našu veliku radost i zaprepaštenje. Na naša pitanja kako mu je pošlo za rukom da se probije do

nas je, odgovarao je: – Dede u turbetima se brinu za nas. On je njih uzimao za šefaatčije, za zagovornike kod Allaha džellešanuhu we dželle dželaluhu. Donio nam je duhana i kahve i sretan on, sretni i mi nastavismo u slozi prolaziti sve što se tada moralo. Ratovasmo protiv fašista. Samo neka znaju dušmani da mi nikada nećemo i ne možemo biti poraženi, čak sijelismo i čak preživismo. Moj dajdža Abdullah ef. Kubat pogide u Sarajevu devedesettreće, ali ostaše iza njega tri velika i učevna sina i velika kćerka, dika babova. Isplakah očinji vid toga dana. U Sarajevo, na Butmir, gdje je živio i bio imam, nije se moglo otići. Takvu žalost ne bih ni dušmaninu poželila, jer je imao četrdeset i neku godinu života kad ga pokosi minobacač. Ode nam tako uzoran rod u šehide. Nije ga prošao niti jedan dan da nije proučio i suru “Hašr” iz Kur'ana. Postio je uvijek makar jedan dan u sedmici. U mektebu su mu sva odraslija djeca znala “Jasin” napamet. Blago njemu koji je za života tražio Allahovo zadovoljstvo, on ga je i našao. Od Hadžimejlića, osim moje djece i unučadi, najviše sam zavoljela amidžu Mesuda. Ne zato što je u drugom braku oženio moju lijepu tetku hadži Ajka hanumu, pa mi postao i tetak, nego iz sasvim drugih razloga. Sav rat smo proveli kuća uz kuću i bili više nego komšije i rod. Džematile smo klanjali skoro svaki vakat u njegovoj kući i džematile ručali kod nas. Amidža sa svog prozora zauči ezan, a mi svi, ko će prije, abdestimo, i najmanja djeca, zatim u suru jedno za drugim do amidžine kuće. Odklanjamo šta je trebalo, iza toga zasjedemo da muhabetimo sa voljenim amidžom jer je taj čovjek bio jedinstven u spoju humora i vazova. Sve je bio vaz, a i sve je bilo za zdravog smijeha. On se jednostavno tako izražavao kao i mnogi drugi Hadžimejlići. U ratu je bio samac, pa ja nisam dozvolila da sam ruča. Kad postavimo sofru pošaljem neko od djece do njega, da ga obavijeste da mora odmah doći, jer i mi nećemo ručati ako on ne dođe. Amidža Mesud je zvao da roštiljamo teletinu. Kad neko u selu zakolje tele, on kupi mesa, natjera nas da dođemo na njemu speeecifićan način. Naime on na svom prozoru zajauče, kao da je u velikim bolovima, drži se za stomak, uplaši nas i mi odmah idemo da vidimo šta mu se to desilo. A desilo se, zapravo, da nas čeka roštiljada. Meso bilo jeftino u toku rata, skuplja je bila kutija cigara nego kilo mesa. Tada bi mi roštiljali kod njega u prelijepo izrezbarenom hladnjaku. Pričam mu ja jedne prilike da me teško probuditi na rani sabah, pa mi on ovako teatralno kaže:

• Amidžina, tebi će amidža snimiti ezan za buđenje na kasetu, onakvu istu kao što sam snimio sebi i svojoj sijedoj. A to ovako izgleda (naglas zauči početak ezana i uz prve riječi); -Allahu ekber, Allahu ekber!

I dodade:- Ustani Mesude šta čekaš! Zatim uči drugi dio ezana šehadet i opet svojim riječima dodaje:

• Zar još nisi ustao! Aman, aman! Eh, da te sad samo vidi naš dragi Poslanik pa te pita; – Kome ti Mesude pripadaš, čijem ummetu?!

A on, amidža, dalje će na to to: – Ja Resulalah tvome ummetu! Poslanik bi na to rekao:- Jok, ne pripadaš mome ummetu kad još nisi ustao, diži se Mesude! Bilo je lijepo i časno živjeti uz glavnog šejha, za njegova života. Bio je glavni šejh u Bosni i Hercegovini. Šejh hadži Mesud efendija Hadžimejlić, sin hafiza i predavača, profesora u Istambulu, Kjazima Hadžimejlića, poliglote, osnivača medrese u Vukeljićima. Kasnije je Mesud ef. tu staru i odavno zatvorenu medresu, koju je oformio njegov otac, obnovio i na tom mjestu, izgradio porodični muzej, te je time dao značajan doprinos kulturnoj baštini BiH. Muzej je danas iskra mudrosti, znanja, kaligrafije, narodne nošnje, ćilima, bosanskih starinskih predmeta, zemljopisnih karata starih i po nekoliko stotina godina. Danas nakon smrti dragoga amidže Mesuda, na održavanju tog znamenitog zdanja rade njegova djeca, prije svega dr. kaligrafije Ćazim efendija Hadžimejlić. Rat je potrajao i zalihe svega su se ispraznile, a posebno je nama izbjeglicama bilo teško. Djeca su rasla, a trenerkice i pantalonice nisu, te su se na koljenima znale i poderati. Zato sam im počela krpiti odjeću. Prišivala sam zakrpe sa slikama krušaka i šljiva da djeci bude manje neprijatno. Naučile su me žene u selu da pletem vunene čarape, a od humanitarnih deka izrađivale smo prsluke za sve ukućane pa i za borce. To naše selo je bilo na uzvisini, pa sudeći po tome da nam je krompir po mjesec dana kasnije prispijevao nego u poljima, ja bih rekla da je to selo izrazito planinsko. Nisu do nas dopirale granate. Naši ljudi su prekodan išli u rovove iskopane oko sela i čuvali su nas žene, djecu i iznemogle. Znači, bili su na smjeni svaki drugi dan. Zato smo se osjećali prilično bezbijedno, što se ne bi moglo reći za naše borce. Oni su imali okršaje sa napadačima iz Busovače. Dobijali smo informacije i iz Fojnice da se sukobi dešavaju svakodnevno, jer je ratni kombi, kojim je upravljao mještatin Safet, svaki dan prepun ljudi saobraćao prema Fojnici. U Fojnici je također bilo puno okršaja sa vojnicima HVO – a. Htjeli su da zauzmu Fojnicu kao što su i Busovaču. Dobro su se ukopali oko Fojnice, ali odbrana se nije lahko dala. Žrtve su padale na obje strane. Zato su svi naši iz familije pobjegli iz Fojnice, osim djevera mi i njegove žene koji su bili zaposleni. U kući u Vukeljićima nas je zato bilo oko petnaestoro, a povremeno i više. Krompir nam je u ratu dobrodošao. Bilo ga je, kako kažu, i hodži i hodžinoj djeci. Preko šesnaest metara roda smo izvadili jedne godine i to u vrijeme najveće krize za hranu u ranjenoj i gladnoj domovini. I brašna smo imali. UNPROFOR je organizovao nekakvu sječu jelika i plaćao je u brašnu, pa su naši muškarci, ukućani, išli to odrađivali i zaradili par vreća brašna.

Bilo mi je drago radi nas, a i radi silnih prosjaka koji su nam na vrata dolazili. Uvijek sam imala makar bestilja da namažem kriške hljeba i da im dam. Rat je bjesnio po cijeloj domovini. Slušala sam izvještaje sa nekog radiotranzistora na baterije, a imala sam i nekih školskih unproforskih sveščica koje su mi služile za dnevnike. Pisala sam dok nisam čula da je dvije hiljade ljudi ubijeno u Prijedoru i više nisam nikako mogla da pišem. Moji ratni dnevnici su se čitali svaki dan. Zet, zaovin muž, pregledavao ih je kad bi se vraćao sa linije, jer je znao da ću sve glavne vijesti zapisati. Tu, kod Prijedora, slomila “slomila” sam se i morala sam prekinuti sa nekom vrstom sakupljanja informacija. Nije me bilo strah, sve živ čovjek navikne, ali ima linija ili prag do kojeg se može ići, zato ja nikada ne bih mogla da radim u medicini. Gasulila sam dženaze čak i poginule i to je već nešto drugo za vidjeti. Tu više nema jauka, doktorima je definitivno bilo puno teže. Izgubila sam volju za jelom i pićem zbog pogibije Mesuda Pezića iz Rovne kod Busovače, inače studenta teologije u Kairu. Došao nam je, jadi moji, u ispomoć. Veli meni pred smrt: – Nemam djece pa neće biti problema iako poginem, ali imam brigu za vama. Vi bi trebali ići negdje iz Bosne. Otkad su nas u Jajcu Hrvati izdali strah me za svu vašu djecu i vas.

Kod mene se presvlačio iz vojne šarene uniforme u civilnu odjeću kad je išao u selo na ašikovanje sa najljepšom curom u Vukeljićima, Enisom, Šabanovom i Dišinom kćerkom. Mene je rat zatekao u tridesetoj godini života, samo godinu dana iza obavljanja hadža. U tako lijepim godinama takva strahota svuda okolo nas, ali sam bježala od te stvarnosti u igru sa lutkicama, sa svojim djevojčicama. Naime, one nisu iz Dervente ponijele svoje lutkice. Nije više bilo prodavaonica da se kupe, a niko nije bio dosjetljiv od neprognanih da im makar jednu poklone osim tetke Aiše koja je negdje jednu zbavila. Toj lutkici sam šila haljinice čak i pri slaboj svjetlosti od svijeće samo da ih obradujem i odvojim od džehennemskih nevolja koje je nosio sa sobom rat. Usput smo razgovarale. One su imale puno pitanja za mene, ali o ratnim zbivanjima nismo ništa komentarisali. I otac je činio za njih sve što je bilo u njegovoj moći. Odlazio je u Travnik s ruksakom na leđima u koloni muškaraca koji su bili mladi i izdržljivi da prepješače taj put od dvanaest sahata hoda. Vraćao bi se sa kahvom, margarinom, makar jednom čokoladom, duhanom i papirićima za motanje cigareta. Ako bi donio margarina pravili bismo lokume. Otac bi im se vraćao toliko umoran da bi sjeo, ispružio noge, a naše djevojčice su mu brižno skidale čarape sa podbuhlih nogu. Dešavalo se da je pješačio petnaestak kilometara

i do Fojnice . Čak su i naše djevojčice išle sa njim, pa ih je jedne prilike prevezao vojni džip, sigurno radi naše Sumejice. Kad su došli kući pričaju mi zgodu iz džipa. Vele pitao neki “sav važan” šofer efendiju zašto nosi štap u rukama. Efendija mu odgovorio da je to sunnet, a on će na to: – Ma nemoj, pustio i ti malo brade pa znaš za sunnet!

Ja se nasmijah na to i velim:

• A-a, reče li mu ti da si hodža?
• Nisam mu htio reći, eto baš ću šoferu objašnjavati.

U džipu se vozio general Amir Kubura. Krenuo sa svojim jedinicama Sedme muslimanke u neke operacije oko Busovače.

• Taj general je naredio da nas povezu – kazao je efendija.
• Znam ja tog generala, dalji smo rod, bio mi je prvi komšija u djetinjstvu. Da je znao da si moj muž čuo bi o meni svašta lijepoga. Amir je za mene pričao da sam bila najljepša i najpamentnija cura u našem gradu – pohvalih samu sebe, iskoristih priliku, da bih dobila samo jedno: -Ejh, nije valjda ? I gdje ode general sa Sedmom Muslimanskom? – priupitah onako. – U Rovnu – dobih kratak odgovor Selo Rovna kod Busovače je bilo okruženo pripadnicima HVO postrojbi, gdje ni kokoši nisu poštedili. Pucali su snajperima u sve živo što se kretalo kroz selo. Tu je bila i sva svekrvina familija, braća, stara majka. Poručili su nam rođaci da se efendija, ako smije, probije nekako do njih da nam kravu posude. Onaj moj nije se dvoumio, ode i Boga mi, doveo nam kravu.

Krenuli su sretniji dani za nas kad smo u štali imali to bogatstvo Od zadnjih novaca što smo čuvali, za ne daj Bože, u Živčićima smo kupili kurban. Sve je iskušenje, Bili smo svjesni cijelo vrijeme, a rat je vječnost kad mu se ne nazire kraj. Ko zna ko će preživjeti, pa smo bez mnogo razmišljanja i pametovanja doveli mlado bravče u avliju. Davali smo mu kukuruza iz ruke, nasuli mu u lavor vode i zatvorili ga u tor na dan prije Kurban bajrama. Al’ krava nam je bila i kino i pozorište. U historiji čovječanstva i govedarstva možda nijednoj kravi nije bila veća gotiva nego što smo mi svojoj priređivali. Četvoro nas se angažovalo oko nje. Dva bračna para. Ferko i Suada su jedan dan imali kravu na teret i brigu, ali i korist u mlijeku, a drugi dan moj efendija i ja. U štali je bilo puno suhog lišća iz obližnje šume. Djeca sabirala u vreće i donosila, tako da smo kravi pravili šiljteta od lišća. Izjutra smo svaki puta sve iznova počistili, kravu iztimarili, ako je trebalo i okupali bi je. Svako drugo jutro bih ja oblaćila plavi mantil okačen u štali, sjela bih na drveni stolić pokraj krave, oprala bih joj vime, otkuhanom krpicom sisice posušila i borila bih se da izmuzem što više mlijeka. Na početku je išlo teško, ali iako sam bila sitna, ipak bih se zadala da to sve lijepo odradim.

Za to vrijeme moj muž me čuvao da me krava ne udari repom ili nogom, i za divno čudo, to se nikad nije desilo. Plijeveći oko povrća smo joj sakupljali travu koju smo ubacivali u jedan veliki plastični škaf i na to smo dobavili šlauf pripet na vanjsku česmu. Bog dao vode bilo u izobilju. Prali smo sve listić po listić. Kad se to sve ispere, tu travu smo sikiricom sitnili i ubacivali u drveni škaf, karlicu. U kući smo kuhali oguljine od krompira i tikve u velikim šerpama i tom kipućom vodom zaljevali travu u karlici. Malo se to i osoli i stoćnog brašna, specijalnog za tu namjenu i time smo kravu hranili. Nismo nikada ubacivali, niti kome dozvoljavali da ubacuje bilo šta prokislo od hrane, te kad bi tetka Aiša prolij u dnu lončića ukiseljenog mlijeka krava nije htjela da jede. Ružili smo tetku zbog toga, jer krava nam je bila prava princeza. Bila je steona i kad je trebala da se oteli dežurali smo danonoćno da se šta ne izmakne kontroli. Ferko je jednu večer bio dokasno pokraj krave kad je ugledao svjetlost u našem dnevnom boravku, pa je pohitio da nas obavijesti da je tu večer došla struja nakon šest mjeseci. Vidio je svjetlost u našem dnevnom boravku dok je iz čibuka istjeravao ostatak duhana. Mislio je da smo svijeću upalili, ali nije to bilo u pitanju. Kako je struja došla tako je na elektriènom šporetu počela da gori jedna pamučna salveta i plastični kašiknjak. Sobe su već bile pune dima, i da Ferko nije došao i probudio nas, mi bi se pogušili.

Tetka Aiša nam nije dozvoljavala da od kajmaka izmetemo masla, sve je trošeno za kahvu kajmakušu, pa sam ponekad mislila i to da nam je u ratu bolje nego što nam je bilo u miru. Nismo mi nikada zaozbiljno zamjerili tetki Aiši, ona je bila prava kraljica među nama, svekrova sestra koju smo svi morali najviše poštovati. Tele je došlo na svijet i uskoro smo saznali kako zna biti nestašno. Pobjegne nekako iz štale i svi ga ganjamo po njivama svijeskim, ali lopov se neda lahko uhvatiti. Sve dok ne popadamo od umora. Kad ga ulovimo svi se bacamo na travu. Trava mehka, mirisna, hladi, hama čarolija pa to ti je. Kad je tele napunilo dva mjeseca prispjelo za posjek, svo meso smo prodali. Mi nismo mogli ni pomisliti da komadić mesa završi na našoj sofri. Tele je bilo kućni mjezimac.

U tekiju su, za vrijeme rata, navraćali mnogi generali i njihovi bližnji saradnici, pa čak i Alija Izetbegović. To sam lično snimala našom kamerom koju smo donijeli iz Meke i koja je bila i jedina vrijednost koju smo ponijeli bježeći iz Dervente. Alija je molio narod, preklinjao da kupe oružje i da brane svoja ognjišta, ali naš narod nikada ne vjeruje da će biti rata. U tekiji se obraćao dervišima na godišnjem mevludu u avgustu devedesetprve godine. I on se nadao da će se sporazumima riješiti goruća pitanja, ali je rekao da ipak moramo biti spremni na najgore. Nosila sam čaj jedne prilike u tekiju kad su njih desetak generala, imena sam zaboravila osim Avde Hebiba, zasjeli u halku sa šejhom tekije hadži Behaj efendijom Hadžimejlićem. O čemu su tom prilikom razgovarali ne znam, ali sam ih vidjela i u zikir halki. Dolazili su i razni političari kao što je Zlatko Lagumdžija, zatim vrhovno rukovodstvo iz SDA itd., da ih ne nabrajam, vjerujte mi na riječi, a zašto su tu dolazili neću da pravim pretpostavke mada znam sve o političkim igrama i angažmanu u njihovu korist.

Umjesto toga ispričaću drugo nešto, meni bliskije. Naime, u razgovoru sa šejhovima moj muž i ja smo sugerisali da ćemo mi napraviti vikendicu u blizini tekije, što je njima bilo veoma drago. Ubrzo iza naše realizacije toga plana, počeli su se graditi muzej i nadogradnja tekije u vođstvu Šejh Husejna koji je i sada vlasnik i vođa pomenute tekije u Vukeljićima. Inače, prije nego smo mi započeli sa izgradnjom kuće posjete tekiji su općenito bile umanjile, mještani iz Vukeljića su se selili u nizine i ja, svjesna zamiranja te kulturne baštine, zamislih da bi trebalo svojim gestom nešto da pokrenemo i preokrenemo. To zvuči malo prepotentno, ali Allah mi je svjedok za svaku riječ koju kažem.

To što želim da kažem je za mene jako bitno, a to je da sam pogledala malo u dalj i zamislila svoga sina da će sebe pronalaziti najviše na tom prostoru, da bi mu dede i pradede bile zadovoljne sa njim. Imam samo dragog Allaha za svjedoka da sam rigorozno štedila novac da mu obezbijedim nekretninu u koju će rado navraćati, držati se svoje tradicije i svojih predaka, jer sam mu objasnila da nije dovoljno kititi se tuđim perjem, hvaliti se slavnom familijom, ako i sam ne doprinese da se to prezime spomene uz njegovo ime s ponosom. Kuća je iza rata napravljena, ali o njoj ćemo kasnije. Za sada je bitno da kažem da se u zadnjoj godini rata rodio moj sin u Ratnoj bolnici Igman u Fojnici. Vodili su me doktori iz Sarajeva, a finale carskim rezom je uradio dr. Izudin Rahić. Porodila sam se među ratnim ranjenicima, a to znači da sam nerijetko slušala jauke i sirene kola hitne pomoći. Bolnica u Fojnici je bila već odavno zapaljena, te je u zgradi banjskog liječenja improvizovana kakva takva bolnica.

Kuća časti iz romana ” Hodžinica”

U nastavku Vam prenosimo sadržaj obraćanje prof. Mensur ef. Pasalića na tradicionalnom 233. mevludu u Vukeljicima 2013. godine, kao i ilahije koje su zabilježene na prostorima u blizini tekije.

Poznata ilahija derviša ”Ako pitaš za derviše svijeta” pogledajte u izvedbi derviša tekije iz Vukeljića iz 2021. godine.

Tradicionalni zikr na 238. mevludu u Vukeljićima iz 2018. godine.

U srednjebosansko selo Vukeljici znatiželjnici dolaze iz dva razloga: da posjete tamošnju dervišku tekiju i vide neobicni privatni muzej porodice Hadžimejlic; naši novinari boravili su u ovom vanvremenskom selu i prenose dio atmosfere zbog koje se u Vukeljice upucuju brojni bh. uglednici Stanovnici sela Vukeljici bez problema medusobno komuniciraju na arapskom, turskom, perzijskom jeziku! (Infobiro.ba)

Šezdesetak kilometara od Sarajeva, u okolini Fojnice, medu planinama se smjestilo selo Vukeljici. Put do tamo poseban je doživljaj: uska asfaltna cesta vodi kroz prekrasan krajolik, a po brdima su rasporedene starinske cumurane iz kojih se izvija dim oštrog mirisa. Postoji nekoliko razloga da se u ovo selo dode, ali dva glavna su derviška tekija iz osamnaestog vijeka i neobicni privatni muzej porodice Hadžimejlic. (Infobiro.ba)

Pored tekije u Vukeljićima koja pripada opštini Fojnica, u Kaćunima je takođe sagrađena nova tekija Mesudija.

Tekija u Kaćunima najveća je građevina takve vrste na Balkanu. Nazvana je po šejhu Mesudu Hadžimejliću (1937-2009.) Porodica Hadžimejlić je odigrala veliku ulogu u očuvanju nakšibendijske tradicije u Bosni koja potiče iz ogranka Husein-babe Bosnevija, drugog poglavara.

Podijeljena je na tri dijela, tačnije tri sprata, a na svakom je zasebna ustanova. Klinika Hadžimejlić, opremljena savremenom opremom, smještena je na prvom spratu. Drugi sprat rezerviran je za hastahanu (tur. Bolnica) Mesudija, centar u kojemu je naglasak stavljen na odvikavanje od poroka, kao i na liječenje duševnih bolesti. I na samom vrhu je tekija. Mirna i tiha.

Mjesto za sve koji žele uputiti dove Milostivom Allahu. Obiluje zanimljivim detaljima kao što su levhe, staro bakreno posuđe, vrijedne knjige i dr. Ono što je ipak najzanimljivije jesu djela kaligrafske umjetnosti neprocjenive vrijednosti. Većinu levhi je slikao sin šejha Mesuda, doktor kaligrafije Ćazim Hadžimejlić.

Sa Mesudijom, u Kaćunima se nalazi i poliklinika porodice Hadžimejlić, što pokazuje da davni primjer Hadži Sinanove tekije, koja je služila kao mjesto okupljanja intelektualne elite i koja je imala bolnicu ni danas nije stvar prošlosti. Neobična arhitektura tekija ostaje kao upečatljiva slika u panorami ovog mjesta.

Organizacija prostora tekije ima snažno simboličko značenje. Na prizemlju se nalazi se poliklinika (opća labaratorija, ginekologija, stomatologija, opća praksa, interna medicina, neuropsihijatrija, pedijatrija, ultrazvučna, dijagnostika, apoteka). Na prvom i drugom spratu se nalaze musafirhana, kancelarije i prostrani hol, a na trećem spratu je tekija. Od nižeg ka višim spratovima, pažnja se od fizičkog usmjerava prema duhovnom. Treći sprat je mjesto zikra, molitve i upućenosti Bogu. Biser u kaćunima, koji je za mnoge možda još uvijek nepoznanica razbija sve predrasude o tome da je mistična spoznaja jedino što je svojstveno za sufijski put. Sufije su i danas jedni od najobrazovanijih članova jednog društva, te iako je zlatno vrijeme Hadži Sinanove tekije odavno davna prošlost, vrijeme višestrukog značaja sufizma u našoj zemlji je sigurno još uvijek vrijeme u kojem živimo.

Dan tekije obilježava se s prvim danom proljeća, 21. marta (Sultan navruz) i tada se okupi više hiljada vjernika. Taj je dan predviđen posebni program koji počinje u podne, a završava u rane jutarnje sate, tačnije sa sabah namazom.

Vjernicima se obraćaju istaknute ličnosti, hafizi, efendije (imami), doktori te mnogi drugi iz različitih oblasti društvenog života. Među posjetiteljima, osim gostiju iz naše zemlje, tu su također gosti iz Turske, Sirije, Njemačke itd. Osim tog dana, u njoj se obilježavaju sve mubarek noći, obavljaju šerijatska vjenjčanja, uče sure i zameću zikrovi uoči svakog ponedjeljka i petka. Stalno je otvorena za one koji žele uputiti dove, ali i za one koji žele samo razgledati. (Mesudija)

Ljubav, skrušenost, služenje, ekstaza, borba protiv sebe i vlastitog ega – sve to opisuje Tesavuf, put sufije ili derviša.

Nekada je na Balkanu bilo mnoštvo sufijskih redova. Jedni su se održali do danas, drugi – iščezli bez traga, tekije porušene, a vođe proglašene jereticima.

Zašto, ako je sufizam put ljubavi i šta je suština ovog filozofsko-religijskog pravca i ko su danas bosanski derviši pogledajte u zanimljivom videu autorice Aide Hadžimusić. (N1 BiH)

Važno je napomenuti da se krajem mjeseca augusta održava (241. po redu) tradicionalni mevlud u tekiji u Vukeljićima, dok u tekiji Mesudija Dan tekije obilježava s prvim danom proljeća, 21. marta (Sultan navruz) i tada se okupi više hiljada vjernika.