DA LI STE ZNALI O BUSOVAČI?

Grad Busovača nalazi se u centralnom dijelu Bosne i Hercegovine, na mjestu gdje se ukrštaju putevi Lašvanske i Lepeničke doline: Sarajevo-Travnik-Jajce-Zagreb i  Sarajevo-Travnik-Bugojno-Livno-Split.  

Historijski podaci

Grobovi starih Ilira, pravljeni u obliku zemljanih nasipa (tumula) uočeni na nekoliko mjesta u dolini rijeke Kozice: nizvodno od Busovače, te tumuli ispod sela Solakovići, veliki tumulus u Polju (Bukovci), nekoliko gromila u polju Vlasi, ispod sela Carica, kao i srebrni novac Ilira (Apolonie) pronađen na području Kaonika, svjedoče o naseljavanju šireg područja oko današnje Busovače.

U rimsko doba kroz Busovaču je prolazila važna rimska cesta, koja je spajala gusto naseljenu dolinu Lašve s dolinom Lepenice, spajajući Vitez preko Bara, Jazvina, Busovače i Klokota sa Kiseljakom. Prisutni su i materijalni ostaci rimske kulture na tom području: ostaci rimske građevine od opeke u selu Polje, podzemna zasvedena grobnica na brežuljku Borak iznad sela Katići, miljokaz pronađen na Kaoniku, te novčići(2) iz rimskog doba.

U pisanim dokumentima naselje Busovača se prvi put spominje 16. augusta 1371, kada je trgovac Gojko Čepić iz Busovače prodao Mlečaninu Johanu Ronbaldu  Bonu 30 milijarija (oko 15 tona) željeza. Taj se dokument čuva u Dubrovačkom arhivu. 

U osmanskom periodu Busovača se spominje u dokumentu iz 1468. godine u kojem  se navodi da je bila malo selo sa pet kuća i gvozdenim majdanom koji je sultanu donosio paušalni prihod od 405 akči godišnje. Busovača se spominje 1469. godine, u okviru nahije Visoko.

U popisu iz 1485. godine , Busovača se spominje kao selo i majdan željeza, bio je carski has sa 13 kuća i jednim neoženjenim stanovnikom, a četiri godine kasnije Busovača se spominje kao rudarsko mjesto u sastavu  nahije Visoko, u sastavu kadiluka Saraj-Ovasi.

U defteru Bosanskog sandžaka iz 1528. godine, Busovača je carski has: ima 11 muslimanskih kuća, 6 neoženjenih i 5 kršćana, koji plaćaju porez u novcu i naturalnim davanjima.

Najstariji podatak o Varoškoj džamiji (Sulejman-begovoj) u Busovači, datira iz 1659. godine, a u njenom haremu postoji desetak datiranih nišana, od kojih najstariji potiče iz 1774/75. godine. U okolini Busovače sačuvana su i tri turbeta: na lokalitetu Podturbe, u selu Grablje i na lokalitetu Podvode (Podbare).

U putopisima austrijskog uhode, zastavnika Brodske regimente Božića, sačinjenim 1785. godine, navedeno je da je Busovača trgovište koje broji 140 do 150 rasutih kuća, leži u ravnici i ima nekoliko dobro građenih stambenih zgrada sa jednim hanom(6).

Francuski putopisac, kapetan Theodore Roux la Mazeliere, je, početkom 19. vijeka, na svom putu iz Travnika u Sarajevo, opisao Busovaču kao mjesto koje ima 200 turskih kuća.

Opisujući svoj povratak sa puta u Bosansku Krajinu 1842. godine, Ivan Frano Jukić navodi da su stanovnici varošice Busovača Turci, koji imaju oko 60 kuća, a kršćana je oko 30 kuća, koji imaju svog župnika. 

U svom posljednjem opisu Busovače, Ivan Frano Jukić pruža podatke o postojanju drvene crkve u selu Carica situiranom jugozapadno od Busovače: “…Sad je Carica priprosto selo kršćansko od jedno 20 obiteljih; prije njekoliko godina tu su načinili nješto crkvice drvene, koja se sad jur svaljuje…”   

Engleski geolog i arheolog Artur J. Evans je 1875. godine, na svome putu od Travnika do Sarajeva, prošao i kroz Busovaču: “… Busovača u kojoj smo se zaustavili na konak, je selo sa oko 700 stanovnika i s dvije džamije, koje se uzdižu između niskih kuća opkoljenim malim kućama s kukuruzanama. … Kada smo saznali da se ovdje nalazi mala katolička kapela, potražili smo dozvolu da je posjetimo. Župnik nas je odveo pozadi između nekih dvorišta i kuća do male krovinjare, u kojoj se, u običnoj sobi, nalazio oltar s nekoliko raspela i slika …”

U Arhivu franjevačkog samostana u Fojnici očuvano je nekoliko spisa u kojima se, u Busovači, u periodu 1870-1872 pominje djelovanje župnika fra Augustina Dembića, a 1876. godine djelovanje fra Mije Grujića. 

Uspostavom austrougarske uprave u Bosni i Hercegovini Busovača dobiva status političke ispostave fojničkoga kotara u sastavu okruga Sarajevo. Grade se privredni, komunalni i javni objekti: željeznička stanica Kaonik, šumska uprava, pošta i telegraf, žandarmerijska stanica, opća osnovna škola, industrijski pogon za proizvodnju željezničkih pragova, industrijski pogon za proizvodnju drvenog ćumura, itd. U tom periodu, na području općine Busovača gradi se i pravoslavna crkva svetog Proroka Ilije, čije osveštenje je bilo 15. augusta 1882. godine. Godine 1885. Busovača ima privremeno ustrojenu gradsku općinu i katastarsku općinu.

Godine 1881. započela je izgradnja katoličke crkve, a od sredstava prikupljenim prilozima mjesnog stanovništva te uz pomoć austrougarskog cara i vlade, njena gradnja  je završena 1885. godine. Na glavnoj, sjevernoj fasadi crkve, iznad portala glavnih ulaznih vrata u crkvu, postavljena je kamena ploča sa uklesanim natpisom: “Pomoći Bog N. V. Fran. J. i V. Zem. Vlade dobrog puka osobito gos. L. Velte Pave Lerote i inih dobrotv. ovu crkvu Preobraženja Isusa i sv. Ante Pad. načini o. Miličević fr. Marjan, žup. posj. zlat. Križa s. k.. 1884.”

Izgradnjom nove crkve u Busovači, stara crkva na Carici, u kojoj se prvobitno vršilo bogosluženje, zadržala je samo funkciju grobne kapele.

Početkom šezdesetih godina 20. vijeka, uz jugozapadnu fasadu crkve, dograđena je  prizemni objekat, koji je u funkcionalnom smislu povezan sa crkvom, a u kojem su smještene  učionica za vjeronauku i sakristija.

Nekadašnja župna kuća, koja je bila izgrađena 1896. godine, proširena je 1968. godine, a temeljito renovirana godine 1972-73. Ista je potpuno srušena i na njenom mjestu je 2006. godine podinuta nova župna kuća, koja se nalazi na udaljenosti od cca 20 metara jugozapadno od crkve.

Godine 1986. kupljena je nova kuća(12), čije  prizemlje je korišteno za časove vjeronauke, a u ostalim prostorijama tog objekta su smještene sestre franjevke. Navedeni objekat se ne nalazi unutar granica nacionalnog spomenika.

Izvor: old.kons.gov.ba.