Cijene rastu, ali potrošnja ne prestaje: Zašto nam je lakše potrošiti 100 KM na sitnice nego na jednu veću stvar?

Cijene rastu, kućni budžeti su sve tanji, ali potrošnja ne prestaje, čak ni kada je riječ o stvarima koje nam nisu nužne.

Zašto nam je lakše potrošiti novac na više malih zadovoljstava nego izdvojiti veću sumu za ono što nam je zaista potrebno, kupujemo li stvari ili osjećaj i kakvu ulogu u svemu tome imaju nesigurnost, potreba za kontrolom i pripadanjem?

O tome je govorila psihologinja Elma Pašić, gošća Novog dana.

Kupujemo osjećaj i iluziju kontrole

Pašić objašnjava da postoji subjektivni osjećaj da imamo, zaslužujemo i da nam nešto treba, dok je realni osjećaj da za istu količinu novca možemo kupiti sve manje.

Kao primjer navodi čokoladu – tabla koja je nekada imala 100 grama danas može imati 80 ili 75 grama. Perceptivno nam je ona ista jer gledamo veličinu, ali ne gledamo debljinu. Istovremeno, inflacija utiče na to koliko možemo kupiti za istu platu.

“Emocionalno, ja sam zadovoljila svoju potrebu. Mislim da sam nešto kupila. Kratkotrajni dopamin”, objasnila je Pašić.

Na potrošnju, kaže, utiče i opća nesigurnost, od globalne politike do požara i poplava, ali i straha od toga hoćemo li imati posao.

“Ljudi imaju osnovnu emocionalnu potrebu za sigurnošću i onda u toj nesigurnosti ne mogu ništa, mogu nešto sebi”, kazala je.

Zato, dodaje, kupujemo iskustvo i osjećaj, kratke dopaminske “hintove”, ali ne mora uvijek biti riječ o popunjavanju emocionalne praznine. Nekada kupujemo osjećaj da imamo neku kontrolu.

“Kupujemo iluziju kontrole”, rekla je Pašić.

Zašto nam je lakše kupiti pet stvari po 10 maraka nego jednu od 50?

Jedan od razloga zbog kojih trošimo na sitna zadovoljstva jeste percepcija da pojedinačni iznos nije velik.

“Zato što je percepcija da 5 maraka, 10, 15, 20, to još imam, to još nije puno”, objašnjava Pašić.

Takav princip posebno se vidi u supermarketima, gdje se uz kase nalaze sitne stvari. Dok čekamo u redu, dodajemo ih u korpu, a nemamo percepciju konačnog računa.

“Kao koliko si potrošio, ma nisam puno. Sve je 5, 10 maraka, 20, nije ovo skupo”, navodi.

Problem nastaje kada se ti mali iznosi saberu. Za veću sumu, kaže Pašić, možemo kupiti neku veću stvar, ali dati taj novac odjednom doživljavamo kao gubitak.

“Kognitivno, nama je teži gubitak nego dobitak”, kazala je.

Zbog inflacije imamo osjećaj da nam novca ne ostaje dovoljno za štednju, dok istovremeno trošimo male količine na sitna zadovoljstva, svojevrsne “flastere”, ali i zbog opće nesigurnosti i nepovjerenja.

“Ako ne mogu ni na šta utjecati, mogu sebi nešto priuštiti”

U takvom okruženju javlja se i stav “nek ide život”.

“Imam jedan život, znate ono što kaže, nek ide život. Imam ovo malo, ne znam šta će sutra biti, loše se osjećam, imam tu kognitivno rasterećenje, frustracija, neće mi ništa biti, mogu sebi sad ovo”, objašnjava Pašić.

Slično se događa i kada govorimo o ljetovanju, odlasku na more, večeri ili koncertu. Tu, međutim, nije riječ samo o novcu, već i o osjećaju da ne smijemo propustiti nešto što je vremenski ograničeno.

To nije samo ljeto, kaže Pašić. Isti princip može se odnositi na prvi maj, Novu godinu i praznike.

Slobodno vrijeme, posebno ljeti, ograničeno je. Ljudi imaju osjećaj da će izgubiti dane koje imaju na raspolaganju i da ih moraju iskoristiti.

“Kad ću, ako neću sad?”, opisuje taj mehanizam.

U bihevioralnoj ekonomiji i bihevioralnim znanostima riječ je o mehanizmu oskudice – ono čega imamo malo postaje nam vrijednije.

Gledamo šta imaju drugi, a ne šta imamo mi

Pašić ističe i mehanizam socijalne usporedbe. Kada nešto nemamo, fokusiramo se upravo na to, umjesto na ono što imamo.

Poziva da se promijeni referentni okvir i pogleda šta imamo, a ne samo ono što nam nedostaje.

Istovremeno, kada gledamo druge, najčešće vidimo samo rezultat, a ne proces koji je do njega doveo.

“Mi kod drugih vidimo samo završne procese, završni rezultat, a kod sebe imamo procese, čak i misaoni put”, kazala je.

Zbog toga možemo imati iluziju da drugi žive bolje, više putuju ili više uživaju, dok ne vidimo čega su se oni odrekli ili koliko su truda uložili.

Takva usporedba, kaže Pašić, posebno može biti problematična kod ljudi koji imaju manju psihološku otpornost ili probleme sa samopouzdanjem i svoju validaciju traže kroz druge ljude.

Tada se može javiti i socijalna anksioznost, odnosno osjećaj da osoba nije dio grupe ili da njena vrijednost nije dovoljno dobra.

Nije svako neugodno iskustvo trauma

Govoreći o tome kako iskustva oblikuju naše ponašanje, Pašić je naglasila da nije svako neugodno iskustvo trauma.

“Trauma je izazvana traumatskim događajem”, kazala je.

Svako neprijatno iskustvo, stres ili frustracija nisu trauma. Traumatsko iskustvo, objašnjava, ostavlja trajne ožiljke i drugačije je od iskustva koje nas je jednostavno naučilo šta nam ne prija.

“Svaki stres nije trauma. Svaki neugodan doživljaj nije trauma. Svako iskustvo nije PTSP”, istakla je.

“Nije sve ADHD”

Pašić se osvrnula i na sve češće korištenje psiholoških termina na društvenim mrežama, navodeći kao primjer ADHD.

“Psihologija je znanost”, naglasila je, podsjećajući da se različiti stručnjaci bave različitim područjima – psihoterapijom, psihodijagnostikom, odnosno bolestima i poremećajima te njihovim tretmanom.

Danas, kaže, živimo u društvu senzacije i ekonomiji pažnje.

“Nije sve ADHD ako je pažnja smanjena sada. Moramo gledati u kontekstu”, kazala je.

Naš način života i tehnologija doveli su do toga da primamo ogroman broj informacija. Biološki kapacitet mozga, međutim, ne mijenja se tako brzo kao tehnologija.

Pašić ističe da se fokus može trenirati, a smanjena koncentracija sama po sebi ne znači ADHD.

“To nije ADHD”, kazala je, naglašavajući da se ADHD ne može samo dijagnosticirati, već da je riječ o poremećaju koji se dijagnosticira odgovarajućim instrumentom.

Govoreći o tehnologiji, navela je i pojam “digitalnog fast fooda”, odnosno potrebu da se napravi svojevrsni digitalni detoks, poput ostavljanja telefona u drugoj prostoriji.

Spomenula je i nomofobiju, odnosno osjećaj anksioznosti kada telefon i društvene mreže nisu dostupni.

Strah da ćemo nešto propustiti

Još jedan od fenomena koji se veže za savremenu potrošnju i ponašanje jeste strah od propuštanja.

Pašić objašnjava da zbog toga osjećamo potrebu da stalno pratimo šta se događa – bilo da je riječ o informacijama, događajima ili kupovini.

Ako su svi negdje bili, možemo imati osjećaj da moramo i mi, čak i kada to nije nešto što zaista volimo.

To se može vidjeti i tokom festivala, kada uz glavni događaj postoji veliki broj drugih evenata.

“Svi su tamo, moram biti i ja”, opisuje taj osjećaj.

Problem nastaje kada iskustvo koje biramo nije naše iskustvo, odnosno kada ne poznajemo dovoljno sebe i ono što nam zaista odgovara.

Ako osoba ne voli određenu vrstu muzike ili filmova, činjenica da je festival u toku neće nužno učiniti da joj se to iskustvo dopadne.

Potreba za pripadanjem

Potreba za pripadanjem jedna je od osnovnih emocionalnih potreba čovjeka, ali Pašić postavlja pitanje – pripadanje kome i čemu?

Važno je znati je li nešto zaista naša vrijednost ili svoju vrijednost pokušavamo potvrditi kroz druge ljude.

Kao primjer navodi i društvene mreže i fotografije s ljudima koje možemo objavljivati kako bismo pokazali gdje smo bili i s kim smo se sreli.

Pitanje je, kaže, da li je naša vrijednost zaista u toj fotografiji i u tome kako će nas drugi percipirati.

Granice su važne i kod potrošnje

Kada je riječ o kupovini, Pašić naglašava da nije nužno loše sebi poboljšati trenutni osjećaj.

“Ne treba mi frustracija da ja kažem ne mogu ništa”, kazala je.

Ali potrebno je postaviti granice. Umjesto da se veliki iznos potroši kroz mnogo sitnih kupovina, treba razmisliti šta nam je zaista potrebno i šta nam daje kvalitet života.

Na godišnjem odmoru, kaže, nije potrebno svaku noć ići na večeru. Može se otići jednom, nešto izabrati, a ostale dane provesti drugačije.

Važno je postaviti sebi pitanja: da li bismo to isto kupili kod kuće, da li nam to zaista treba svaku noć i čime to možemo zamijeniti?

Kao alternativu navodi šetnju, odlazak na Trebević ili žičaru, kao i druženje s dragim prijateljima.

“Okej je praviti male nagrade sebi”, kaže Pašić.

Princip “nek ide život”, odnosno YOLO, “živiš samo jednom”, također je, prema njenim riječima, u redu, ali ne u svakoj situaciji.

“Usporediti tu granicu, da li je to, šta meni to daje, koju vrstu kvaliteta života daje”, poručila je.

“Da li je ovo nešto što mene hrani?”

Ljudi se moraju emocionalno puniti, kaže Pašić, povlačeći paralelu s punjenjem telefona ili automobila gorivom.

“Nemojte očekivati od nas da ćemo emotivno prazni moći raditi”, rekla je.

Ključno je, međutim, postaviti granice i razlikovati ono što je samo kratkotrajni “fast food” za emocije od onoga što nam zaista ostaje.

Na kraju, preporučila je jednostavnu refleksiju:

“Šta mi ovo treba? Je li ovo meni nešto što mene hrani, daje mi kvalitetu života ili za druge?”

_{Preuzeto: N1 BiH}