Između vremena pameti i cijeđenja

Ni zimka se nije bacala, pa ni divljaka. To bi trebale znati vođe. To bi trebao znati narod koji je porodio svoje vođe. Bilo je teških vremena. I ima teških vremena, jer, očito, ma kako nam cijeli svijet bio nadohvat ruke, u odnosu na mnoga društva živimo neko buduće vrijeme. Može biti da cijedimo. Može biti i da prelijeva.

Svijet je nakon stišavanja pandemije možda i mogao konačno kazati da će se malo pridignuti, oporaviti i bujica kriza će se stišati i stvari vratiti u svoje korito. Pa, ipak, očito je pandemiju stišala druga i drugačija kriza, izazvana ruskom agresijom na Ukrajinu u februaru ove godine. Na početku ove godine smo vidjeli da ni ona nije obećavajuća. Cijene su skočile u cijelom svijetu, a pri tome mnogi su smanjili svoje uobičajene dnevne obroke na one jeftinije ili količinski manje. Mnogi, sigurno i nisu. Možda se tek poneki jeftini proizvod našao u našim korpama. Na ulicama se i ne čini da je manje automobila zbog povećanja cijena goriva, ali iz naših svakodnevnih razgovora, mnogi su i umanjili svoje vožnje, neki su učestili vožnje biciklom, trotinetima ili gradskim saobraćajem. Ukratko, naše percepcije i perspektive znaju biti izmijenjene određenim faktorima, pa ćemo kazati da, uprkos kuknjavi, kafići su puni i živi se dobro. Možda nećemo pogriješiti, i teško ćemo pogriješiti, ako to utvrdimo. No, i pored toga oko nas su oni koji su svoje troškove srezali, ne od ljetovanja i zimovanja, boljeg automobila i slično, već od uobičajenih svakodenvnih potrepština i kretanja, oni koji češće svode računicu u svojoj kući, koji su dodatno racionalniji, možda ne po navici, već po nuždi.

Nekima je kriza zadata stvarnost

Mnoštvo analiza ekonomske situacije i njenog kretanja u narednom periodu zaključuju da nas čekaju teške godine, a uz to, s obzirom na potenciju čovječanstva da sklizne u još jedan veliki rat, po predispozicijama nuklearni, ostaje nam povik: „Ne daj, Bože!“Moćne države svijeta, bilo da ih je pet, više od pet ili dvadeset, mogu pokrenuti rješenja na globalnom nivou. Često to nisu ni oni koji posjeduju osnovne energente. I pored toga, ruke državama nisu svezane. Svako ima prostora da svoju brigu vodi. Naravno, i pri tome su velike razlike između razvijenih i zemalja u razvoju.

Podsjetimo i da nije riječ tek o zemljama bližim „Starom kontinentu“ili „Novom svijetu“, na što smo već odavno naviknuti, matricama eurocentrizma i amerikocentrizma, skrenuti kolosijek misli i brige. Dok se na sva usta govori o krizama, mnoge zemlje već godinama žive takve krize. Generacije ljudi u njima rastu. Posebno kada je riječ o globalnom jugu, onom što nije bliže našem vidokrugu interesovanja, materijalnih ili idejnih. Validno je i uputno postaviti pitanje da li je svijet, zaista, postao jedno globalno selo. I tu će odgovori zavisiti od naše percepcije. A da ćemo u suočenju s vlastitim slabostima morati priznati da nas brojni zaseoci, kolektivnim politikama ili individualno ne zanimaju – hoćemo. Generacijama ljudi u nekim zemljama kriza koju djelimično proživljavamo je u cijelosti zadata stvarnost.

Ne, ne želimo izaći s prijedlogom da se u jednom mahu mase svijeta može riješiti problem siromaštva u svijetu. I ne može. Vizije bi porodile neka dugoročna rješenja. Ali, vizije koje će uvažiti čovjeka, odnosno one vizije koje uključuju spremnost, znanje, vještinu i mudrost djelovanja. Mogu se svesti lokalno, a što da ne i lokalno u mjerilima „globalnog sela“o kojem se trubi, i koje je u mnogo čemu još jedan fakat naše stvarnosti. Potrebno nam je vizije, nade, volje i spremnosti da okoristimo sa sedam debelih krava, a potom i sa onih sedam mršavih. Valja dočekati i onu godinu cijeđenja, a svemu tome sljeduju godine – sljeduje vrijeme.

Sva vremena našeg svijeta

U kazivanju o Jusufu pejgamberu, a.s., terdžumanu snova, optimistične vizije se pletu oko pojma “cijeđenja”: a) drug iz tamnice koji je sanjao da cijedi vino služio je vladara, bio spašen; taj drug se kasnije i sjetio Jusufa, a.s., u tamnici kada je bilo potrebno zajednici; b) vladarev san o kravama i klasovima popraćen je Jusufovim, a.s., tumačenjem kojeg završava najavom da će poslije teških godina doći godina rodne kiše, godina u kojoj će ljudi cijediti. U oba slučaja kada se spominje cijeđenje kroz glagole, riječ je o izrazima koji leže na korijenu ajn-sad-ra iz kojeg nastaje jedan od izraza za vrijeme u arapskom jeziku – ‘asr.

O tome šta jeste cijeđenje, šta jeste mlaz šire – kako mi to nazivamo ponajbolje govori percepcija seljaka i perspektiva kulture našeg sela. To su svakojaki sokovi koji se cijede presovanjem voćki u žećki. To nam je itekako blisko. Po tome poznajemo rodnu godinu i po tome znamo kako ćemo dočekati decembar. Po tome znamo za sve ono što valja spremiti u ostavu – u sve naše hazne po ognjištu.

U ovoj suri ispunjenoj motivima iskušenja, izdržljivosti i sabura, spletki, čežnje, iskrenosti, ali i vizije, znanja i mudrosti, rodna kiša i cijeđenje se nametnulo kao simbol nade. To je znak neizbrojivih Božijih blagodati. U različitim tefsirima možemo čitati tumačenja ovih ajeta, kao i detaljan opis svih poduzetih koraka Jusufa, a.s., koji je imao komad moći u svojoj zemlji, ma kakva vrsta vlasti to bila. Sav njegov put do toga i nakon toga bio je put čestitog. Kakogod je valjalo proživjeti iskušenja spletki i mladosti, valjalo je proživjeti, sada na čelu države, i sva iskušenja koja dolaze sa sušenjem rodne doline Nila.

U državi u kojoj je ionako tmurna i pesimistična atmosfera kreirana i nakićenim pričama o lošijem životu negoli stvarno jeste, dodatna kriza može produbiti osjećaje besperspektivnosti i beznađa. Ako već nismo zakasnili, vrijedi se podsjećati da su godine „debelih krava“prave godine pameti i vizije. To nije vrijeme bauljanja i rasipništva. To je vrijeme nacrta, planova i strategija za godine „mršavih krava“. Ni u našoj državi ne fali onih koji mogu ponijeti breme pameti za buduće periode. Ako je nekad i manjkalo, više ne manjka, ali potrebni su oni koji imaju viziju cijeđenja.

Mlaz šire cijenimo po njegovoj trajnosti, posebno ako rode dinjica i šarenika. A, znamo, ni zimka se nije bacala, pa ni divljaka. To bi trebale znati vođe. To bi trebao znati narod koji je porodio svoje vođe. Godine i debelih i mršavih krava pretpostavljaju brigu o onome čime raspolažemo – o blagodatima dragog Boga. Nešto trošimo, nešto čuvamo. Bilo je teških vremena. I ima teških vremena, jer, očito, ma kako nam cijeli svijet bio nadohvat ruke, u odnosu na mnoga društva živimo neko buduće vrijeme. Može biti da cijedimo. Može biti i da prelijeva.

_{Izvor: Preporod.com}