Nemam strahova. Oni su davno umrli u meni. Nestali. Isčezli. Ali kada zamislim kako rudari, naši crni heroji zarađuju svoj hljeb sa sedam kora, u meni se javi neka zebnja, obuzme me drhtavica i obavije beskonačna i zastrašujuća tmina.
Ne mogu da odagnam slike dubokog i mrklog rudnika koji me neodoljivo podsjeća na kabur, to mjesto koje na kraju čeka sve nas. Tada se ponovo povampiri strah u meni. Istinski i iskonski strah, strah od zemaljskih dubina, mrkle tame i tišine koja odzvanja u vječnosti.
Jednom sam rekao, a i sada mislim tako da bih radije čistio ulice nego silazio u rudnik i tako zarađivao opskrbu za sebe i porodicu. Ne znam kako se osjećaju rudari, ti gordi crni heroji, koji svaki dan silaze u grotlo po komad crnog hljeba.
Često to pitam brata. Pitam ga kako se osjeća kada je u zemljinoj utrobi? I nikada, baš nikada ga uz svo njegovo objašnjavanje i detalje koje iznosi ne razumijem. Ne mogu. Teško je to.
Rudari, ti crni heroji, ne traže puno, iako to zaslužuju. Traže svoje crne u crnom rudniku, za crni hljeb zarađene pare.
Ne znam ko je kriv što nema ili što kasne plate rudarima. I ne interesuje me. Da se mene pita, a ne pita ni jedan direktor, načelnik, ministar, premijer, ni predsjednik ne bi dobio platu dok je i zadnji rudar ne dobije.
Izvor: crna-hronika.info
VIŠE OBJAVA
Alen Ramić o jedinstvenom projektu: Inovativni studenti osmislili drvene torbice
Pčelar podijelio trik koji pomaže kod uboda pčele, ose ili stršljena
Puna baterija za 4 i po minute: Realme predstavio brzo punjenje od 320W