Digitalni aktivizam – Moć je u našim rukama

Kao neko ko pomno promatra društvo u kome živimo, kritički rasuđuje određene situacije, a onda i javno iznosi svoje stavove na društvenim mrežama, nerijetko sam se susretala sa oštrim komentarima na račun ovakvog vida aktivizma koji danas nazivamo digitalnim aktivizmom. Mnogi ga smatraju pasivnim, nedovoljno učinkovitim, pa i lažnim jer se prave stvari dešavaju na “bojnom polju”, a ne iza ekrana naših telefona ili računara. Zato ću kroz ovaj tekst pokušati da prikažem šta je to digitalni aktivizam i šta sve možemo da postignemo pravilnim angažmanom na društvenim mrežama.

Podsetimo se tridesettrogodišnje Tarane Bruk, siromašne žene iz radničke porodice iz Bronksa, koja je bila žrtva rasizma, zlostavljanja i silovanja. Tarana je odlučno željela da pomogne žrtvama seksualnih napada stoga je 2006. godine pokrenula #metoo pokret koji je dobio globalnu pažnju tek nakon što je glumica Alisa Milano podijelila svoju priču na društvenim mrežama upotrebljavajući ovaj hešteg. Tada veliki broj ljudi dolazi i do imena Tarane Bruk i do suštinskog razumevanja ovog pokreta kojeg ilustruje jaka borba protiv patrijarhata gdje žene dijele svoje priče o poznatim, bogatim muškarcima koji su ih seksualno uznemiravali ili silovali.

I samo tako, putem digitalnog aktivizma kao inicijalne kapisle, nakon nekoliko podijeljenih iskustava, a onda krivičnih prijava, borbe i nekoliko godina kasnije, Harvi Vanstajn, ”ugledni” moćnik Holivuda, dobija 23 godine zatvora zbog silovanja i seksualnog uznemiravanja. Isto tako, 201 moćnik iz SAD-a je ostao bez posla zahvaljući ovom pokretu, a skoro 50% njihovih pozicija dobile su žene! Zašto? Zato što su neke žene iskoristile privilegiju koju su imale, a ona se zove – biti u službi drugim ljudima, kao podstrek, kao snaga, kao primjer. I upravo to je i misao kojom se vodila Tarana Bruk.

Znajući ovo, da li je onda opravdano ovakav vid truda i zalaganja nazivati kvazi aktivizmom?

Možda baneri sa natpisima, protesti i štrajkovi jesu prva asocijacija na aktivizam, onaj tradicionalni. Ali ova relativno nova, ali ne manje važna, vrsta aktivizma, koja već entuzijastično i odlučno miriše na revoluciju, takođe ima za cilj da okupi ljude koji žele da djeluju zajedno kako bi uticali na političke, socijalne, ekonomske ili ekološke promjene, ali kao sredstvo koristi digitalne tehnologije.

Digitalni aktivizam ima više formi, od kampanja na društvenim mrežama, e-mail kampanja, preko “hactivism-a”, (npr. WikiLeaks gdje se objavljuju tajna dokumenta kako bi se javnost upoznala sa korupcijom koja se dešava u političkom svijetu), pa do ,”virtual sit-ins-a” . Pokreti koji su odjeknuli poslednjih godinu dana započeli su hashtagom: #ShareTheMicNow, #BlackLivesMatter, #Say___Name, pa i #NisiSama koji je nastao na našem Balkanu nakon što su Milena Radulović i djevojke izašle u javnost i podijele priče o silovatelju iz škole glume.

“Nema ti ništa od toga što kuckaš po internetu”, rečenica je koju sa podsmijehom izgovore ili napišu oni koji misle da će vas poniziti zato što koristite internet za dobrobit društva. Ukoliko i na trenutak slične kritike dopru do vas i mislite da je ”glupo” koristiti društvene mreže na ovaj način, sjetite se da je internet toliko postao dio naše svakodnevice da su Ujedinjene nacije proglasile pristup internetu za jedno od ljudskih prava. Uz to, od kad se probudimo, pa dok ne odemo na spavanje, više od pola svjetske populacije koristi internet na razne načine. Zar onda ovaj put nije glasniji od bilo kog megafona na nekom od protesta?

Digitalni aktivizam ne zaobilazi ni naše prostore. Influensera koji ovako koriste svoju platformu nema mnogo, ali zato njihov glas jako odjekne, pa se za par dana angažmana na mrežama uspiju ispraviti stvari koje su se godinama zataškavale. Brana Antović dugo koristi svoj prostor kako bi društvo obojila malo vedrijim bojama, pa je tako kroz svoje zalaganje na Instagramu uspjela da sačuva posao zdravstvenim radnicima u Aleksincu nakon što im je zaprijećeno otkazom. Stabilo Srbija je nakon njenih kritika povukao podjelu flomastera na ”muške” i ”ženske”, a skretala je pažnju i javno opominjala fakultete koji u svom kadru imaju seksističke profesore.

Ja sam na svom profilu 8. aprila objavila uznemirujuću vijest o komunalnom policajcu koji je silovao djevojčicu u Podgorici i upitala medije zašto ne izvještavaju o ovome jer je to vijest o kojoj bi država trebalo da bruji. Vidjeviši ovo, ljudi su brzo reagovali, izašli na ulice i zahtijevali hitnu reakciju i promjenu. Pet dana kasnije, predsjednik Vlade Crne Gore odgovara na proteste i govori da će pokrenuti inicijativu za izmjenu Krivičnog zakona kako bi kazne za prestupnike postale strože.

A onda, kada problemi postanu vidljivi, kada se otkriju lanci nasilja, seksualnog uznemiravanja, nepravde, korupcije, siromaštva, čujemo komentare da svijet nikada nije bio izopačeniji ili da toga nikada nije bilo u njihovom vremenu jer nas je internet nagrdio. Žale nas što odrastamo u ovakvom vremenu.

Da li svijet stvarno ide strmoglavice ili mi ne dozvoljavamo da se nepravda više krije? Da li stvarno ovoga nije bilo “u njihovo vrijeme”, ili su ljudi baš tada naučeni da će proći nekažnjeno, a mi to sada ispravljamo, gradimo i stremimo ka boljitku – i trudimo se da koristimo digitalne tehnologije kao najjače oružje da proširimo ove teme?

Za one koji ne haju mnogo o progresu društva, ovo zalaganje je aktivizam iz fotelje. Dok oni koji su makar jednom odlučili da progovore na nekoj od svojih platformi, znaju da za digitalni aktivizam treba mnogo volje, hrabrosti, snage, znanja koje treba stalno nadograđivati, a i srca i ljubavi prema ljudima.

U bližoj ili daljoj budućnosti, period u kojem mi sad živimo će se opisivati kao početak razvijanja tehnologije. Svijet postaje globalno selo, a uticaj društvenih mreža nezaobilazna karakteristika društva. Zašto bismo to ignorisali? Pogotvo ako sve navedeno možemo iskoristiti za nešto dobro. Zašto ne bismo žustro i odlučno društvene mreže pretvarali u platforme društvenog uticaja i promjene?

Preuzeto: branasdivineworld.com.
Tekst pisala: Nikolina Pavićević