‘Nikakvi zidovi ni granice neće zaustaviti ljude koji idu ka boljem životu. Najgore je što mi svojim novcem od poreza finansiramo nasilje i rasizam, to je perverzno’

Sjećate li se onog vremena kad je cijeli Balkan, i tu mislimo na mlado i staro, alternativno ili mainstream, ljubitelje punka, reggaea i zabavne glazbe, svi su, dakle, pjevušili stvar o motanju pljuge?

Jesu li svi ti roditelji, bake i djedovi znali što to sve znači, to je manje bitno, ali “Blam” je toliko zarazila cijelu regiju da je i danas jedan od onih univerzalnih hitova koje znaju svi, bez obzira na to slušaju li Dubiozu kolektiv i jesu li je slušali prije.

Bend koji je nastao 2003. godine u Bosni i Hercegovini počeo je skromno, EP-ovima na engleskom u kojem su izražavali svoje kritike društveno-političkog stanja u svojoj zemlji, kombinirajući pritom ska, dub, reggae, punk i elektroniku te tradicionalnu glazbu. Uspješnu formulu u ovih 18-ak godina pretvorili su u sasvim svoj, zaseban žanr.

“Album #fakenews snimili smo na engleskom, francuskom i španjolskom i namijenjen je inozemnom tržištu. Tako funkcioniramo već godinama – jedan album na našem jeziku, jedan na engleskom. S Manu Chaom već smo imali pjesmu na albumu ‘Happy Machine’, a ovaj put snimili smo i spot. Pjesma je snimljena na dva kraja svijeta, mislim da je on tad bio u Južnoj Americi, a mi negdje u Europi…”, kaže Vedran Mujagić, basist i jedan od osnivača benda.

Spominjem album “Firma Ilegal” kao prekretnicu u karijeri Dubioze – bio im je to prvi album na materinjem jeziku, a upravo tamo je i “Blam” – s čime se slažu, ali ne u smislu popularnosti.

“U to vrijeme mi smo shvatili da možemo pisati pjesme na našem jeziku. Dotad nismo imali ambicije za to i na početku smo pisali na engleskom. Ali, dogodila se pjesma ‘Dosta’ koja je bila inspirirana tadašnjim prosvjedima u BiH, to nam je bila prva pjesma na našem jeziku i krenuli smo u istraživanje. Na svom jeziku si puno direktniji u artikuliranju poruke koju pokušavaš prenijeti i mislim da su se ljudi za to zakačili, da im se svidjelo”, kaže Vedran.

Što se tiče uspjeha, to nije išlo tako brzo, koliko god se možda izvana tako činilo. Bend koji danas bez problema napuni svaku veliku sportsku dvoranu u regiji nije došao do toga preko noći i s jednim hitom.

“Nemam dojam da je nešto došlo preko noći ili da se desila neka nagla prekretnica. Kad smo počeli raditi, krenuli smo tvrdoglavo, puno smo snimali i svirali i nama je sve to išlo postupno i polako. Zbog nekoliko pjesama smo možda postali malo vidljiviji medijima, počeli su nas puštati na radiju, ali od samog početka se događao neki lagani rast i to nam je bila motivacija da uvijek radimo jednakim intenzitetom. Izvana to možda izgleda kao uspjeh preko noći, ali to stvarno nije tako, osim ako ta noć nije trajala nekoliko godina”, kaže.

Uslijedili su albumi “5 do 12” s hitovima “Walter”, “Kokuz” i Recesija”, “Wild Wild East” kao prvi za inozemno tržište, “Apsurdistan”, “Happy Machine” i posljednji iz 2017. “Pjesmice za djecu i odrasle”.

S velikom popularnošću i uspjehom došli su i nezaobilazni komentari o tome kako su se “prodali” – kao uostalom i svaki bend kojem je uspjelo ući u mainstream, na radio i velike dvorane.

“Kad neko napiše anoniman, maliciozan komentar ispod nekog članka, naravno da te to ne pogađa. Nekada možeš saslušati i prihvatiti konstruktivnu kritiku, ali šuplja priča ko se prodao, a ko ne, nikuda ne vodi. Uvijek to počiva na nekom elitizmu koji je isključiv prema svemu što doživi bilo kakav širi uspjeh. Kul su bendovi koje sluša 12 ljudi i koji žicaju za cigare, a čim se krug slušatelja proširi – to prestaje biti kul.

Nama je najvažnije kako će naša publika reagirati, a s njima komuniciramo direktno preko društvenih mreža, a tamo dobijemo i pozitivnog i konstruktivnog feedbacka od ljudi iz raznih zemalja, različitih backgrounda i to je uvijek vrjednije od nekog zlonamjernog komentara”, zaključuje.

Dubioza kolektiv uvijek je bila prepoznatljiva ne samo po specifičnoj glazbi nego i po društveno-političkoj kritici koju serviraju kroz brutalno iskrene stihove ili pak sarkazam i ironiju. Zanimljivo je zato kako su njihove pjesme stare deset i više godina još uvijek aktualne.

“Nažalost, i više nego što bismo željeli. Mi bismo najviše voljeli da te pjesme postanu deplasirani ‘relikt prošlosti’, ali teško da će se to dogoditi u nekoj bliskoj budućnosti. Nova generacija koja čuje naš album iz 2008. potpuno shvaća o čemu pričamo jer su sve te teme potpuno aktualne i dan danas”, kaže Vedran.

O tome ima li danas na sceni još bendova koji progovaraju o tim stvarima ili je društvena kritika postala out, prilično je optimističan.

“Mislim da ih ima, samo se mijenja pristup i način na koji se poruka šalje. Ljudi pokušavaju pronaći najbolji način da iskomuniciraju ono što žele reći i tu ćeš naići na različite pristupe, različite senzibilitete. I mi smo se promijenili, u našim se novijim albumima se osjeti promjena u odnosu na stare jer neke stvari drugačije percipiraš, promijeniš način na koji gledaš na svijet”, kaže Vedran.

A događaju se i novi problemi, nove stvari o kojima se treba pričati. Pa tako i novi singl s Manu Chaom, “Cross The Line”, tematizira migrantsku krizu koja jako pogađa Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, kao i ostatak Europe, uostalom.

“Historija se ponavlja, a mi iz nje nismo naučili lekcije. Ne tako davno i mi smo bili ti koji su bježali od rata, a i danas se događaju te ekonomske migracije ka zapadnoj Europi, taj famozni ‘odljev mozgova’. Ljudi idu raditi i živjeti u nekom normalnijem društvu. I onda mi poprijeko gledamo ljude na toj nesretnoj ‘balkanskoj ruti’ koji rade to isto iz identičnih razloga i to je užasno licemjerno.

Nikakvi zidovi ni granice neće zaustaviti ljude koji idu ka boljem životu. Treba se pronaći humano i održivo rješenje, a ne zatvarati ljude u kampove s bodljikavom žicom, tući ih na granici kad pokušavaju prijeći i slično. Jedini koji čine tu situaciju manje groznom su volonteri koji vlastitim sredstvima pomažu migrantima i popunjavaju vakuum koji vlast stvara svojim pogrešnim potezima. Pri tome mediji potenciraju negativne priče i namjerno se pumpa atmosfera straha i mržnje. Pokušava se te ljude do kraja dehumanizirati i smjestili ‘s one strane zakona’ kako bi se lakše opravdala represija i upotreba sile”, kaže Vedran, a na sve to nadovezao se i Jernej Šavel, gitarist benda, koji je bio i puno oštriji.

“To je teški slučaj rasizma. Najgore je što mi svojim novcima, kojim plaćamo porez, financiramo nasilje i institucionalizirani kriminal, a onda još valjda trebamo i uživamo u tome i misliti da smo bolji od tih ljudi? Sve je to jako perverzno”, kaže Jernej.

Optimizam čuvaju za nove generacije, za koje ne vjeruju da su konzervativnije od svojih roditelja, kako neka istraživanja pokazuju.

“Često takva istraživanja daju pogrešnu sliku jer ljudi daju isforsirane ‘srednjostrujaške’ odgovore pod pritiskom sredine. Po tome koliko njih svakodnevno odlazi iz ove konzervativne sredine vidiš da nisu baš previše ozbiljno shvatili tu priču o slijepoj vjernosti domovini i ostajanju ovdje gdje sunce grije bolje nego ‘sunce tuđeg neba’. Vidimo tisuće i tisuće mladih koji su otišli u potrazi za normalnijim životom negdje u zapadnoj Europi i vrlo brzo postanu jako liberalni i otvoreni. Sve ono što im je navodno ovdje bio problem, to tamo prestane biti. Nije sve baš tako crno”, zaključuje Vedran.

Preuzeto: 100posto.jutarnji.hr (15/08/2021)