Meša Selimović i Darka: Ljubavna priča koja je stvorila historijska književna djela

“Promašena ljubav, promašen je život”

Ovu je lekciju mladi Mehmed, Meša Selimović očito naučio kao mlad čovjek. Njegov “ljubavni put” najbolje svjedoči o tome.

Nijedan čovjek ne bira trenutak u kojem ga ljubav i opčinjenost prema drugom biću oprhva u potpunosti i sa toliko jačine da ne može nastaviti svoj život dalje bez ljubljene polovine. Nije svakome ni suđeno da spozna takvu ljubav. U slučaju da se sretnu dva “nerazdvojna” bića, valja biti dovoljno hrabar da nijedna sporna okolnost ne stane na put ostvarenju takve ljubavi. Životne priče nas uče koliko je teško pronaći ljubav u kojoj je sve ostalo podređeno veličini ljubavi, kao i da oni koji su sretni sticaj okolnosti uspjeli da odbrane od spoljašnjih uticaja stiču bogatstvo od kojeg veće ne postoji. Takvo bogatstvo stekli su Meša Selimović i njegova Darka.

Nakon II svjetskog rata, Meša je došao u Beograd da živi i radi na značajnoj funkciji. Iako je bio oženjen čovjek, Meša se nakon susreta sa Daroslavom Darkom Božić zaljubljuje tako i toliko da ne može da zamisli svoj život bez nje. Docnije će izjaviti da nije pogriješio ili da je dobro procijenio – osjetio da je riječ o pravoj ljubavi. Da bi ostvario svoj san da bude sa njom, morao je napustiti suprugu Desanku i malo dijete.
U braku sa Desankom nije bio sretan. Iako mu je bilo teško da joj saopšti da želi da se razvede, nošen svojim snom, saopštava joj svoju odluku jedne večeri i odmah odlazi iz kuće. Ona ga je pratila u kućnoj odjeći uprkos jakoj kiši, sva zbunjena, iznenađena, povrijeđena, očajna. Glasno ga je dozivala i molila da se vrati. Nije se okretao, već je nastavljao da hoda brže, ne gledajući kuda ide, gazeći i po smrdljivom blatu smetljišta… bio je sav mokar od kiše i pranja na česmi od smrdljivog blata… Hodao je po mraku od Trga Republike do Karaburme sa mučninom i krivicom što je morao da povrijedi Desanku, kojoj nikako nije mogao da pomogne, ali ujedno i sa strahom da ga tako prljavog i uznemirenog Darka ne odbije, da u njoj ne izazove gađenje.

Darka ga je dočekala raznježeno, kao da je bio “namirisan najskupljim mirisima”*. Ponašala se sa potpunim razumijevanjem, nošena sopstvenom ljubavlju prema njemu. Tu prvu noć njihovog doživotnog zajedničkog života umirila je i pretvorila u ljepotu, razumijevanje i podršku koju samo ljubavnici mogu jedno drugom da daruju.

“Prala me je, čistila i peglala do jutra, dok sam ja, okupan, spavao.”*

Te teške noći. Meši je bio potreban san, a ona ga je spremala za novi radni dan i novi – zajednički život.

Nisu čekali da se razvod završi, smatrali su svaki dan odvojenog života izgubljenom vječnošću. Meša je bio svjestan da krši moralni kodeks kojeg se kao komunist mora pridržavati. Osim izvanbračne zajednice, bilo je sporno i to da je Darka bila kći generala kraljeve vojske i udana za čovjeka kojem se, kao vojniku kraljeve vojske, gubi svaki trag. Pustio je da se stvari dogode spontano, iako je jednog člana stranke obavijestio o svojoj situaciji. Desanka ga je tužila zbog vanbračne zajednice sa ženom buržoaskog porijekla. Na sastanku stranke na kojem se raspravljalo o njegovom slučaju postavljeno mu je ponižavajuće pitanje na koje nije želio odgovoriti. On je demonstrativno napustio sastanak uz izjavu da neće dopustiti da bude ponižen.

Ishod je bio jasan: isključen je iz komunističke partije, a samim tim postao je nepoželjan na bilo kom radnom mestu. Život u Beogradu bio je nemoguć.  Meša je tražio posao u Sarajevu, dobio ga, te su Darka i on krenuli  put Sarajeva sa nešto malo novca i stvarima iz Darkinog stana. Odlazeći, Darka je izgubila pravo na stan. Darka se nije bunila, bilo joj je, kao i Meši, dovoljno da su zajedno. Nisu se ni bojali neizvjesnosti, sretno su putovali prugom Beograd – Sarajevo, sa malo hljeba i kačkavalja. Darka je nešto prije toga bila bolesna, te je na put krenula sa svega 39 kg. Ljubav, nježnost njihovih zagrljaja, pogleda i priče učinili su da ovo putovanje dožive kao malu čaroliju u kojoj postoji bezbrižnost i ljepota života. Ljubav je bila jača od surove stvarnosti. O njoj nisu mogli ni da razmišljaju. Zanos vrijedan divljenja…

Njihov dalji zajednički život u Sarajevu bio je težak, živjeli su često u oskudici, Meša je dobijao i gubio profesorsko mjesto bez ikakvih razložnih objašnjenja. Ipak, Meša je svjestan da takvo ophođenje prema njemu počiva na zavisti, njegovom porijeklu…  nije poklekao jer je uz sebe imao ljubav. Ona je bila njegov “dobri duh” *. Darka je za njega i njihovu porodicu (dvije kćerke) odlazila da prodaje stvari iz kuće kako bi preživjeli, podržavala ga u pisanju kad bi se za to stekli uslovi, prva čitala njegove ispisane redove… neprekidno je bila kraj njega i uz njega…

“Da ona nije bila pored mene u životu, ne bih uradio ni djelić onog što sam uradio. U njenom slabom tijelu lijepog lica bila je tolika snaga volje i toliko hrabrosti, da me je uvijek zaprepašćivala: ona me branila od nevolja života, štitila od njegovih grubosti, hrabrila kad mi je bilo teško pred teškoćama pisanja, vjerovala u mene kad su svi sumnjali, usmjeravala me svojom fantastičnom intuicijom, moju tvrdoću korigovala svojom mehkoćom, hranila me svojom ljubavlju…”*

Nakon ovih riječi slijedi najveći dokaz njegove ljubavi:

“… Bez nje bih sigurno bio sitni profesor ili srednji politički rukovodilac (ni to ne bi bila nikakva tragedija, konstatujem samo činjenice).”*

Njegova ljubav prema Darki ispred je njegovog uspjeha u književnosti, tragično bi bilo živjeti bez nje.

Srećom, došlo je vreme kada Meša ostvaruje književne uspjehe, dobija nagrade…  Zajedno su podijelili  i dobro i zlo. Njihova ljubav davala im je snagu i osjećanje sreće, ma u kakvim okolnostima živjeli.

Nakon njegove smrti, Darka je nastavila da štiti njegovu zaostavštinu od zloupotreba.

Meša je rekao kako je uvijek zahvaljivao svojoj sudbini što mu je darovala takvu ženu kao što je Darka*.  Svojom ljubavlju Darka je posvjedočila isto: “Hvala sudbini što mi je podarila takvog čovjeka kao što je Meša.”

* Sjećanja -Meša Selimović

  Slavica Štulić

<

MEŠA O SVOJOJ LJUBAVI PREMA DARKI:

———————————–

• „Često sam dolazio kući bez dinara za hljeb, i moja žena (Darka) je u takvim prilikama, a to je bivalo suviše često, pokazivala izuzetnu moralnu snagu: s osmijehom, bez riječi prijekora ili žalbe, uzimala je haljinu pod mišku ili ma šta drugo i odlazila na Baščaršiju da proda i da nam donese ručak. Bez te njene snage i plemenitosti teško bih izdržao mnogobrojne nevolje kojima sam bio izložen…“, govorio je o tim danima.*

*Sjećanja

Derviš i smrt – posveta:

Kad bih umio da napišem najlepšu knjigu na svijetu, posvetio bih je svojoj ženi Darki. Ovako ću zasvagda ostati dužnik njenoj plemenitosti i ljubavi. I sve što mogu, to je da  sa zahvalnošću pomenem njeno ime na početku ove priče, koja, kao i sve druge, govori o traženju sreće.

Mešin unuk, Nikola Momčilović, o ljubavi svojih dede i babe

Ljubav bez granica

• Meša Selimović je u knjizi „Sjećanja” opisao čitav svoj život. Između ostalog, otkrio je da je imao brak prije Nikoline baka Darke, ali i zbog čega se sa prvom ženom rastao.

– Baka Darka je prekinula studije i udala se za dedu. Iz tog braka rodila se moja majka Maša i tetka Jesenka. Oni su, po mom mišljenju, imali potpuno nevjerovatan odnos. Genijalno su funkcionisali, a baka je cio svoj život posvetila njemu. Bila je odlučna da sve podredi tome kako bi on imao svoj mir. Nažalost, preminula je 1999. godine za vrijeme bombardovanja.

„Ona me branila od nevolja života, štitila od njegovih grubosti, hrabrila kada mi je bilo teško pred teškoćama pisanja, vjerovala u mene kada su svi sumnjali, usmjeravala me svojom fantastičnom intuicijom, moju tvrdoću korigovala svojom mehkoćom, hranila me svojom ljubavlju. Bez nje bih sigurno bio sitni profesor ili srednji politički rukovodilac (ni to ne bi bila nikakva tragedija, konstatujem samo činjenice)”, napisao je Meša u „Sjećanjima”.

Pored neizmjerne ljubavi prema supruzi Darki, bio je ponosni otac, koji je svojim kćerkama pružio ljubav i izveo ih na pravi put.

– Deda nije bio strog prema mami i tetki. Iskreno, ne znam da li su te priče romansirane za sestrine i moje uši, ali znalo se, kada je njemu bila potrebna samoća, imao je svoju radnu sobu u koju je odlazio i osamljivao se. Zahvaljujući njemu one su živjele prelijep život. Imale su sve što su devojčice toga vremena mogle da požele. Nije se trudio da rasplamsava njihovu želju za pisanjem. Smatrao je da to nije život za svakoga i insistirao je da prevashodno završe fakultete. Nije im branio da pišu, ali nije ih ni pretjerano podržavao. Moja majka je profesor srpskog u penziji, a tetka engleskog jezika. Dakle, nisu mu mnogo „pobjegle” – našalio se Nikola.

Sličnosti sa dedom

– Baka je stalno govorila da sam isti deda. Pričala je kako je do mog rođenja najviše na svijetu voljela Mešu, a onda sam se rodio ja i zauzeo njegovo mjesto. Obožavala me je, jer sam za nju bio drugi Meša. Ali sve bake su takve, zar ne? – skromno je upitao unuk velikog književnika.

Dok je moja baka još bila živa, bio sam sa jednom drugaricom kod nje na ručku. Onako neobavezno, drugarica ju je upitala: „Bako, pa šta ste vi radili dok je on pisao?” Moja baka Darka je odgovorila: „Ja sam ga voljela.”

Izvor

„Život je izbor, a ne sudbina, jer običan čovjek živi kako mora, a pravi čovjek živi kako hoće; život na koji bijedno i bez otpora pristaje je bijedno tavorenje, a izabrani život je sloboda. Čovjek postaje slobodan svojom odlukom, otporom i nepristajanjem.” (Krug)