21 Maja, 2024

Busovacki.ba

Objektivno i na vrijeme!

Kako da strah radi za nas, a ne protiv nas?

Možda ćete pomisliti da je strah urođen, ali onda ćete pogriješiti.

Strah nastaje oko 9. mjeseca života i to sa adaptivnim razlogom.

U to vrijeme većina djece već puzi, istražuje okolinu. Neka će vrlo uskoro i prohodati. Tu se susrećemo sa značajem straha. Strah nas na neki način štiti-razvija opreznost.

Sa druge strane ništa nas ne ograničava toliko kao strah.

Postoje racionalni i iracionalni strahovi

Racionalni strahovi su opravdani, utemeljeni na realnoj opasnosti koja nam prijeti (recimo strah od zmije koja nam prilazi), a iracionalni nemaju uporište u realnosti (npr. strah od leptira).

Iracionalni strahovi uglavnom proizilaze iz iracionalnih uverenja.

Intenzinvni strahovi koji ograničavaju naše svakodnevno funkcionisanje razvijaju se u fobije. Fobija je snažan strah od neke specifične stvari, mjesta ili situacije.

Ljudi koji pate od fobija teže po svaku cijenu da izbjegnu bilo kakav kontakt sa uzrokom straha.

Čak i sama pomisao o dolaženju u kontakt sa uzrokom fobije čini ih uznemirenim. Jedna od veoma čestih fobija je klaustofobija (strah od skučenog prostora).

Kao i svaku emociju i emociju straha prate određene fiziološke rekacije.

Kad smo uplašeni dešava se sljedeće:

  • dišemo ubrzano,
  • srce ubrzano lupa,
  • imamo suha usta,
  • znojimo se,
  • ostajemo zakopani u mjestu,
  • apetit opada.

Na kratko vrijeme raste i krvni pritisak u cilju da se krv sa neophodnim materijama dopremi u što većoj količini do onih dijelova tijela koji su nam tada neophodni.

Dakle, zbog preraspodele krvi (krvotok u onim delovima koji nisu u trenutku opasnosti neophodni se redukuje, dok se u drugim dijelovima pojačava) osuše nam se usta. U isto vrijeme se i usporavaju neki procesi bez kojih u tom kritičnom trenutku možemo, da bi se sačuvala energija koja nam je potrebna za odbrambene aktivnosti.

Zato se usporava rad crijeva i osjećamo nelagodnost u stomaku. Svi mišići su zategnutiji kako bi se što prije aktivirali. Ako strah potraje, kao posljedica može se javiti glavobolja kao i bol iza grudne kosti jer se tamo nalaze mišići čija zategnutost dovodi do neprijatnog osjećaja.

Patološki ili nerealni strahovi

Nerealni strahovi nazivaju se patološkim i osnov su mnogih oboljenja u psihologiji i psihijatriji, ali dominantno anksioznih poremećaja.  Generalizovani anksiozni poremećaj karakteriše se nastankom strepnje povezane sa najmanje dvije ili više svakodnevne i uobičajne  situacije.

Sa druge strane, panični  poremećaj se karakteriše pojavom paničnih napada koji se javljaju “kao grom iz vedrog neba“, dakle, bez objašnjenja. Strah raste, a maksimum dostigne za desetak sekundi, traje jedno određeno kratko vrijeme u najizraženijem obliku (koje se mjeri u minutima), a onda spontano opada.

Interesantno, iako se ne rađamo sa osećanjem straha, kod djece on može naprasito prijeći iz nepostojanja u iracionalni strah. To se kod djece ne naziva fobijom jer su ona suviše mala da bi jasno razlikovala realnost od fikcije. Zato se djeca često plaše Baba Roge, klovna i slično.

Strah nas ograničava da se okušamo u mnogim stvari u kojima bismo željeli da se oprobamo.

Tada je uglavnom u pitanju strah od neuspjeha i nepoznatog. Osim aktivnosti ili promjena kojima težimo, a ne smijemo da se uputimo ka njihovom ostvarivanju zbog navedenih strahova, strah od nepoznatog dovodi i do jedne vrste diskriminacije. U pitanju je diskriminacija prema bolesnima. Mnogi ljudi ispoljavaju netrpeljivost recimo prema HIV pozitivnoj populaciji upravo iz straha od nepoznatog, iz neznanja.

Pored ovih strahova u današnje vreme veoma je zastupljen strah od bolesti. Što se više propagira stil života koji prati redovne ljekarske preglede i brigu o zdravlju, paradoksalno, ljudi se sve više plaše bolesti. Najveći problem leži u tome što sam strah od bolesti može da razvije određeno stanje koje prije toga nije postojalo ili da ga pogorša.

iznad provalije

Kako bismo se izborili sa strahom koji imamo potrebno je podijeliti u nekoliko koraka:

  1. Spoznaja o tome čega se zapravo plašimo,
  2. Promjena stava prema strahu,
  3. Prihvatanje da se strah ispolji u cjelosti (što podrazumijeva izlaganje situacijama u kojima osjećamo strah, dopuštanje da se strah pojavi i ostajanje u situaciji dok strah ne prođe),
  4. Usvajanje strategija za suočavanje sa strahom,
  5. Samoprocjena napretka,
  6. Samopohvala i nagrađivanje,
  7. Ekspanzija provjerenih metoda na slične vrste ličnih strahova.

Fobije i ostali anksiozni poremećaji mogu da se liječe medikamentima i psihoterapijom. Sa druge strane, strahovi koji ne ulaze u ove ozbiljne okvire, a ipak nas na neki način opterećuju i sprečavaju da ostvarimo određene težnje možemo da rješavamo i sami. Naredni put kad vas strah bude ograničio da nešto probate pomislite- šta bih uradio da se ne plašim?

Kao i većina pojmova i strah je polarizovan, znači kreće se na kontinuumu sa dvije krajnosti.

Kod nekih osoba strah je slabo zastupljen i vole da rizikuju. Oni se često bave ektremnim sportovima i izlažu se vrlo realnim opasnostima po sam život. Pored toga, oni vrlo često postaju takozvani adrenalinski zavisnici. Vole da se oslanjaju na izreku sreća prati hrabre, ali ponekad se moraju zapitati da li je to hrabrost ili ludost?

Izvor: samoobrazovanje.rs (16/08/2021)